PRAVILNIK O NASTAVNOM PROGRAMU ZA ŠESTI RAZRED OSNOVNOG OBRAZOVANJA I VASPITANJA ("Sl. glasnik RS - Prosvetni glasnik", br. 5/2008 i 3/2011 - dr. pravilnik)

Član 1

Ovim pravilnikom utvrđuje se nastavni program za šesti razred osnovnog obrazovanja i vaspitanja.

Član 2

Nastavni program za šesti razred osnovnog obrazovanja i vaspitanja odštampan je uz ovaj pravilnik i čini njegov sastavni deo.

Član 3

Nastavni program za šesti razred osnovnog obrazovanja i vaspitanja primenjuje se počev od školske 2008/2009. godine.

Član 4

Ovaj pravilnik stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Prosvetnom glasniku".

 

NASTAVNI PROGRAM ZA ŠESTI RAZRED OSNOVNOG OBRAZOVANJA I VASPITANJA

 

1. SVRHA, CILJEVI I ZADACI PROGRAMA OBRAZOVANJA I VASPITANJA

Svrha programa obrazovanja

- Kvalitetno obrazovanje i vaspitanje, koje omogućava sticanje jezičke, matematičke, naučne, umetničke, kulturne, zdravstvene, ekološke i informatičke pismenosti, neophodne za život u savremenom i složenom društvu.

- Razvijanje znanja, veština, stavova i vrednosti koje osposobljavaju učenika da uspešno zadovoljava sopstvene potrebe i interese, razvija sopstvenu ličnost i potencijale, poštuje druge osobe i njihov identitet, potrebe i interese, uz aktivno i odgovorno učešće u ekonomskom, društvenom i kulturnom životu i doprinosi demokratskom, ekonomskom i kulturnom razvoju društva.

Ciljevi i zadaci programa obrazovanja su:

- razvoj intelektualnih kapaciteta i znanja dece i učenika nužnih za razumevanje prirode, društva, sebe i sveta u kome žive, u skladu sa njihovim razvojnim potrebama, mogućnostima i interesovanjima;

- podsticanje i razvoj fizičkih i zdravstvenih sposobnosti dece i učenika;

- osposobljavanje za rad, dalje obrazovanje i samostalno učenje, u skladu sa načelima stalnog usavršavanja i načelima doživotnog učenja;

- osposobljavanje za samostalno i odgovorno donošenje odluka koje se odnose na sopstveni razvoj i budući život;

- razvijanje svesti o državnoj i nacionalnoj pripadnosti, negovanje srpske tradicije i kulture, kao i tradicije i kulture nacionalnih manjina;

- omogućavanje uključivanja u procese evropskog i međunarodnog povezivanja;

- razvijanje svesti o značaju zaštite i očuvanja prirode i životne sredine;

- usvajanje, razumevanje i razvoj osnovnih socijalnih i moralnih vrednosti demokratski uređenog, humanog i tolerantnog društva;

- uvažavanje pluralizma vrednosti i omogućavanje, podsticanje i izgradnja sopstvenog sistema vrednosti i vrednosnih stavova koji se temelje na načelima različitosti i dobrobiti za sve;

- razvijanje kod dece i učenika radoznalosti i otvorenosti za kulture tradicionalnih crkava i verskih zajednica, kao i etničke i verske tolerancije, jačanje poverenja među decom i učenicima i sprečavanje ponašanja koja narušavaju ostvarivanje prava na različitost;

- poštovanje prava dece, ljudskih i građanskih prava i osnovnih sloboda i razvijanje sposobnosti za život u demokratski uređenom društvu;

- razvijanje i negovanje drugarstva i prijateljstva, usvajanje vrednosti zajedničkog života i podsticanje individualne odgovornosti.

2. OBAVEZNI I PREPORUČENI SADRŽAJI OBAVEZNIH I IZBORNIH PREDMETA

 

OBAVEZNI NASTAVNI PREDMETI

 

SRPSKI JEZIK

(4 časa nedeljno, 144 časa godišnje)

Cilj i zadaci

Cilj nastave srpskog jezika jeste da učenici ovladaju osnovnim zakonitostima srpskog književnog jezika na kojem će se usmeno i pismeno pravilno izražavati, da upoznaju, dožive i osposobe se da tumače odabrana književna dela, pozorišna, filmska i druga umetnička ostvarenja iz srpske i svetske baštine.

Zadaci nastave srpskog jezika:

- razvijanje ljubavi prema maternjem jeziku i potrebe da se on neguje i unapređuje;

- opismenjavanje učenika na temeljima ortoepskih i ortografskih standarda srpskog književnog jezika;

- postupno i sistematično upoznavanje gramatike i pravopisa srpskog jezika;

- upoznavanje jezičkih pojava i pojmova, ovladavanje normativnom gramatikom i stilskim mogućnostima srpskog jezika;

- osposobljavanje za uspešno služenje književnim jezikom u različitim vidovima njegove usmene i pismene upotrebe i u različitim komunikacionim situacijama (uloga govornika, slušaoca, sagovornika i čitaoca);

- uočavanje razlike između mesnog govora i književnog jezika;

- razvijanje osećanja za autentične estetske vrednosti u književnoj umetnosti;

- razvijanje smisla i sposobnosti za pravilno, tečno, ekonomično i uverljivo usmeno i pismeno izražavanje, bogaćenje rečnika, jezičkog i stilskog izraza;

- uvežbavanje i usavršavanje glasnog čitanja i čitanja u sebi (doživljajnog, izražajnog, interpretativnog, istraživačkog; čitanje s razumevanjem, logičko čitanje) u skladu sa vrstom teksta (književnim i ostalim tekstovima);

- osposobljavanje za čitanje, doživljavanje, razumevanje, svestrano tumačenje i vrednovanje književnoumetničkih dela raznih žanrova;

- upoznavanje, čitanje i tumačenje popularnih i informativnih tekstova iz ilustrovanih enciklopedija i časopisa za decu;

- postupno i sistematično osposobljavanje učenika za logičko shvatanje i kritičko procenjivanje pročitanog teksta;

- razvijanje potrebe za knjigom, sposobnosti da se njome učenici samostalno služe kao izvorom saznanja; navikavanje na samostalno korišćenje biblioteke (odeljenjske, školske, mesne); postupno ovladavanje načinom vođenja dnevnika o pročitanim knjigama;

- postupno i sistematično osposobljavanje učenika za doživljavanje i vrednovanje scenskih ostvarenja (pozorište, film);

- usvajanje osnovnih funkcionalnih pojmova i teorijskih pojmova iz književnosti, pozorišne i filmske umetnosti;

- upoznavanje, razvijanje, čuvanje i poštovanje vlastitog nacionalnog i kulturnog identiteta na delima srpske književnosti, pozorišne i filmske umetnosti, kao i drugih umetničkih ostvarenja;

- razvijanje poštovanja prema kulturnoj baštini i potrebe da se ona neguje i unapređuje;

- navikavanje na redovno praćenje i kritičko procenjivanje časopisa za decu i emisija za decu na radiju i televiziji;

- podsticanje učenika na samostalno jezičko, literarno i scensko stvaralaštvo;

- podsticanje, negovanje i vrednovanje učeničkih vannastavnih aktivnosti (literarna, jezička, recitatorska, dramska, novinarska sekcija i dr.);

- vaspitavanje učenika za život i rad u duhu humanizma, istinoljubivosti, solidarnosti i drugih moralnih vrednosti;

- razvijanje patriotizma i vaspitavanje u duhu mira, kulturnih odnosa i saradnje među ljudima.

Operativni zadaci:

- uvođenje učenika u građenje reči;

- upoznavanje sa glasovnim sistemom;

- upoznavanje glasovnih alternacija, njihovo uočavanje u građenju i promeni reči;

- utvrđivanje znanja o značenju i funkciji pridevskih zamenica;

- sticanje osnovnih znanja o građenju i značenjima glagolskih oblika (futur II; imperfekat; pluskvamperfekat; imperativ; potencijal; trpni glagolski pridev; glagolski prilozi);

- proširivanje znanja o složenoj rečenici;

- osposobljavanje učenika za uočavanje razlike između dugih akcenata;

- osposobljavanje za uočavanje i tumačenje uzročno-posledičnih veza u umetničkom tekstu, za iskazivanje vlastitih sudova i zaključaka prilikom analize teksta i u raznim govornim situacijama;

- razvijanje sposobnosti za uočavanje i tumačenje emocija, motiva i pesničkih slika u lirskom tekstu;

- postepeno upoznavanje strukture osnovnih oblika usmenog i pismenog izražavanja - prema zahtevima programa.

SADRŽAJI PROGRAMA

JEZIK

Gramatika

Obnavljanje, proveravanje i sistematizovanje znanja koja se u ovom i starijim razredima proširuju i produbljuju, do nivoa njihove primene i automatizacije u izgovoru i pisanju u skladu sa književno-jezičkom normom i pravopisom.

Podela reči po nastanku: proste, izvedene i složene. Sufiksi - razlikovanje sufiksa od gramatičkih nastavaka; tvorbena osnova; koren reči. Primeri izvedenih imenica, prideva i glagola (pevač, školski, školovati se).

Složenice, primeri složenih reči nastalih srastanjem dveju ili više reči, odnosno njihovih tvorbenih osnova; prosto srastanje i srastanje sa spojnim vokalom (Beo/grad, par/o/brod). Prefiksi; primeri imenica, prideva i glagola nastalih prefiksacijom (praunuk, prevelik, naučiti).

Atributska i predikatska funkcija imenica i prideva.

Samoglasnici i suglasnici; slogotvorno r. Podela reči na slogove. Podela suglasnika po mestu izgovora i po zvučnosti.

Glasovne promene i alternacije - uočavanje u građenju i promeni reči: palatalizacija i sibilarizacija; nepostojano a; promena l u o; jednačenje suglasnika po zvučnosti (odstupanja u pisanom jeziku); jednačenje suglasnika po mestu izgovora; jotovanje; asimilacija i sažimanje samoglasnika; gubljenje suglasnika (na odstupanja ukazati u primerima).

Pridevske zamenice: razlikovanje po značenju i funkciji - prisvojne, pokazne, odnosno-upitne, neodređene, opšte, odrične; upotreba povratne zamenice svoj.

Građenje i značenja glagolskih oblika: aorist (stilska obeleženost), futur II; imperfekat; pluskvamperfekat; imperativ; potencijal; trpni glagolski pridev; glagolski prilozi. Prosti i složeni glagolski oblici. Lični i nelični glagolski oblici.

Rečenica (osnovni pojmovi): komunikativna rečenica (sintaksičko-komunikativna jedinica koja predstavlja celovitu poruku) i predikatska rečenica (sintaksička jedinica koja sadrži glagol u ličnom obliku).

Nezavisne i zavisne predikatske rečenice.

Vežbe u iskazivanju rečeničnih članova rečju, sintagmom i zavisnom rečenicom.

Komunikativne rečenice koje se sastoje od jedne nezavisne predikatske rečenice i od više njih.

Pravopis

Proveravanje, ponavljanje i uvežbavanje pravopisnih pravila obrađenih u prethodnim razredima (pisanje rečce li uz glagole, ne uz glagole, imenice i prideve; naj uz prideve; upotreba velikog slova i dr.).

Pisanje odričnih zamenica uz predloge.

Pisanje zamenica u obraćanju: Vi, Vaš.

Pisanje imena vasionskih tela - jednočlanih i višečlanih.

Pisanje glagolskih oblika koje učenici često pogrešno pišu (radni glagolski pridev, aorist, potencijal, perfekat, futur I).

Interpunkcija posle uzvika.

Rastavljanje reči na kraju reda.

Navikavanje učenika na korišćenje pravopisa (školsko izdanje).

Ortoepija

Proveravanje i uvežbavanje sadržaja iz prethodnih razreda (pravilan izgovor glasova, razlikovanje dugih i kratkih akcenata, intonacija rečenice).

Vežbe u izgovaranju dugouzlaznog i dugosilaznog akcenta.

Intonacija vezana za izgovor uzvika.

KNJIŽEVNOST

Lektira

Lirika

Narodna pesma: Najveća je žalost za bratom

Porodične narodne lirske pesme (izbor)

Običajne narodne lirske pesme - svadbene (izbor)

Đura Jakšić: Veče

Vojislav Ilić: Sveti Sava

Aleksa Šantić: Moja otadžbina

Milan Rakić: Nasleđe

Jovan Dučić: Selo

Veljko Petrović: Ratar

Desanka Maksimović: O poreklu

Miroslav Antić: Plava zvezda

Dobrica Erić: Čudesni svitac

Stevan Raičković: Hvala suncu, zemlji, travi

Milovan Danojlić: Šljiva

Sergej Jesenjin: Breza

Rabindranat Tagore: Papirni brodovi ili jedna pesma po izboru iz Gradinara

Epika

Narodna pesma: Smrt majke Jugovića

Epske narodne pesme o Kosovskom boju (izbor)

Narodna pesma: Marko Kraljević ukida svadbarinu

Epske narodne pesme o Marku Kraljeviću (izbor)

Narodna pripovetka: Mala vila

Branislav Nušić: Autobiografija

Petar Kočić: Jablan

Svetozar Ćorović: Bogojavljenska noć (odlomak)

Isidora Sekulić: Bure (odlomak)

Ivo Andrić: Aska i vuk

Branko Ćopić: Čudesna sprava

Stevan Raičković: Bajka o dečaku i Mesecu

Grozdana Olujić: Zlatoprsta ili Sedefna ruža (izbor)

Svetlana Velmar-Janković: Ulica Filipa Višnjića (odlomak)

Vilijem Sarojan: Lepo lepog belca

Anton Pavlovič Čehov: Vanjka

Drama

Kosta Trifković: Izbiračica

Branislav Nušić: Analfabeta

Petar Kočić: Jazavac pred sudom (odlomak)

Dopunski izbor

B. Ćopić: Orlovi rano lete

Danilo Kiš: Verenici

Slobodan Selenić: Očevi i oci (odlomak)

Vladimir Andrić: Pustolov (izbor)

Džek London: Zov divljine

Ferenc Molnar: Dečaci Pavlove ulice

Henrik Sjenkjevič: Kroz pustinju i prašumu

Rej Bredberi: Maslačkovo vino (izbor)

Efraim Kišon: Kod kuće je najgore (izbor)

Anđela Naneti: Moj deka je bio trešnja (odlomak)

Ijan Mekjuan: Sanjar (izbor)

Sa predloženog spiska, ili slobodno, nastavnik bira najmanje tri, a najviše pet dela za obradu.

Naučnopopularni i informativni tekstovi

Vuk Stefanović Karadžić: Život i običaji naroda srpskog (izbor)

Milutin Milanković: Kroz vasionu i vekove (odlomak)

Veselin Čajkanović: Studije iz srpske religije i folklora (izbor)

M. Iljin: Priče o stvarima (izbor)

Vladimir Hulpah: Legende o evropskim gradovima (izbor)

Izbor iz knjiga, enciklopedija i časopisa za decu.

Sa navedenog spiska, obavezan je izbor najmanje tri dela za obradu.

Tumačenje teksta

Tumačenje uslovljenosti događaja i situacija, osećanja, sukoba, postupaka, naravi i karakternih osobina likova - u epskim i dramskim delima. Upućivanje učenika u potkrepljivanje vlastitih sudova i zaključaka pojedinostima iz dela, ali sa stanovišta celine. Tumačenje likova kao u prethodnom razredu. Zapažanje, komentarisanje i procenjivanje situacija i postupaka, reči i dela, fizičkih i drugih osobina, želja i mogućnosti, ciljeva i sredstava (njihove skladnosti i protivrečnosti).

Upućivanje učenika u otkrivanje dvostrukog opisivanja stvarnosti: verno predstavljanje pojava (objektivna deskripcija) i maštovito povezivanje pojava sa stavom i osećanjem pisca (subjektivna deskripcija). Dalje upućivanje učenika u tumačenje pesničkih slika izazvanih čulnim dražima (konkretni motivi), te razmišljanjem i osećanjem (apstraktni motivi, emocije, refleksije).

Otkrivanje glavnog osećanja i drugih emocija u lirskim pesmama. Uočavanje motivske strukture pesme; način razvijanja pojedinih motiva u pesničke slike i njihovo združeno funkcionisanje.

Razvijanje navike da se zapažanja, utisci i zaključci dokazuju podacima iz teksta i životne stvarnosti, da se umetničke vrednosti istražuju s problemskog stanovišta. Davanje pripremnih zadataka i upućivanje učenika u rad na samostalnom upoznavanju književnog dela (usmeno i pismeno prikazivanje dela). Čitanje i vrednovanje učeničkih beležaka o pročitanoj lektiri.

Književnoteorijski pojmovi

Lirika

Vrste strofa: stih (monostih); dvostih (distih); trostih (tercet), četvorostih (katren).

Ritam: brz i spor ritam; tempo; intonacija i pauza; naglasak reči i ritam; rima - vrste: muška, ženska, srednja (daktilska); parna, ukrštena, obgrljena, nagomilana i isprekidana; uloga rime u oblikovanju stiha.

Jezičko-stilska izražajna sredstva: kontrast, hiperbola, gradacija.

Vrste autorske i narodne lirske pesme: rodoljubiva, socijalna pesma; običajne i porodične narodne lirske pesme.

Epika

Osnovna tema i ključni motivi.

Fabula: pokretači fabule; zaustavljanje fabule; retrospektivni redosled događaja.

Karakterizacija: sociološka, psihološka; portret: spoljašnji i unutrašnji.

Biografija i autobiografija

Roman - pustolovni, istorijski i naučno-fantastični.

Predanje.

Drama

Komedija - osnovne odlike. Humorističko, ironično i satirično u komediji. Karakterizacija likova u komediji.

Monolog i dijalog u drami.

Funkcionalni pojmovi

Učenici se podstiču da razumeju, usvoje i u odgovarajućim govornim i nastavnim situacijama primenjuju sledeće funkcionalne pojmove: čežnja, naslućivanje, sumnja, zaprepašćenje; savesnost, predostrožnost, humanost, dostojanstvo; objektivno, subjektivno, posredno, neposredno, dramatično; zapažanje, obrazlaganje, argumentovano dokazivanje, analiza, sinteza, upoređivanje; detalj, atmosfera, perspektiva.

Čitanje

Usklađivanje čitanja s prirodom neumetničkog i umetničkog teksta. Dalje upućivanje učenika na proučavanje obrađenog i neobrađenog teksta radi izražajnog čitanja (uslovljenost ritma i tempa; jačina glasa, pauziranje, rečenični akcenat). Kazivanje napamet naučenih različitih vrsta tekstova u prozi i stihu. Čitanje i kazivanje po ulogama.

Uvežbavanje čitanja u sebi prema preciznim, unapred postavljenim zadacima (otkrivanje kompozicijskih jedinica, dijaloga u karakterizaciji likova, opisa i sličnih elemenata; nalaženje reči, rečenica, pravopisnih znakova i dr.).

Uvežbavanje brzog čitanja u sebi s proverom razumevanja pročitanog nepoznatog teksta.

JEZIČKA KULTURA

Osnovni oblici usmenog i pismenog izražavanja

Prepričavanje sa isticanjem karakteristika lika u književnom tekstu, filmu, pozorišnoj predstavi. Izborno prepričavanje: dinamične i statične pojave u prirodi (književno delo, film, televizijska emisija). Prepričavanje s promenom gledišta. Uočavanje strukture priče građene retrospektivno.

Pričanje sa korišćenjem elemenata kompozicione forme (uvod, tok radnje, gradacija, mesto i obim kulminacije u izlaganju, završetak). Uočavanje karakteristika hronološkog i retrospektivnog pričanja.

Opisivanje spoljašnjeg i unutrašnjeg prostora (eksterijera i enterijera) po zajedničkom i samostalnom sačinjenom planu. Opisivanje dinamičkih i statičkih pojava u prirodi; prožimanje i smenjivanje statičkih i dinamičkih slika i scena u opisivanju i pripovedanju.

Portretisanje osoba iz neposredne okoline na osnovu analize književnih portreta i portreta ličnosti iz naučno-popularne literature.

Izveštavanje: kratak izveštaj o školskoj akciji, svečanosti, društvenoj akciji u selu ili gradu i sl.

Usmena i pismena vežbanja

Ortoepske vežbe: proveravanje i uvežbavanje sadržaja iz prethodnih razreda (pravilan izgovor glasova, razlikovanje dugih i kratkih akcenata, intonacija rečenice); vežbe u izgovaranju dugouzlaznog i dugosilaznog akcenta; intonacija u izgovoru uzvika.

Slušanje zvučnih zapisa; kazivanje napamet naučenih lirskih i epskih tekstova; snimanje kazivanja i čitanja; analiza snimka i vrednovanje.

Leksičke i semantičke vežbe: razlikovanje oblika po dužini izgovora; semantička funkcija uzlazne intonacije; imenovanje osećanja i ljudskih osobina; jedan predmet - mnoštvo osobina; značenja reči približnih oblika.

Neknjiževne reči i tuđice - njihova zamena jezičkim standardom.

Sintaksičke i stilske vežbe: situacioni podsticaji za bogaćenje rečnika i traženje pogodnog izraza; određivanje sintagmom i zavisnom rečenicom.

Sažimanje teksta uz pojačanje informativnosti.

Vežbe u zapažanju; uočavanje značajnih pojedinosti.

Sintaksičko-stilske vežbe s različitim rasporedom reči u rečenici, uočavanje nijansiranih razlika u značenju, isticanju i sl.

Stvaralačko prepričavanje teksta sa promenom gledišta.

Pričanje o događajima i doživljajima sa korišćenjem elemenata kompozicione forme - po samostalno sačinjenom planu. Vežbanje u hronološkom i retrospektivnom pričanju.

Portretisanje osobe iz neposredne okoline učenika - po samostalno sačinjenom planu.

Izveštavanje: kratak pismeni izveštaj o školskoj akciji (sakupljanje hartije, uređenje dvorišta ...).

Uvežbavanje tehnike u izradi pismenog sastava (izbor građe, njeno komponovanje, korišćenje pasusa, objedinjavanje pripovedanja i opisivanja).

Pisanje službenog i privatnog pisma.

Osam domaćih pismenih zadataka, čitanje i analiza zadataka na času.

Četiri školska pismena zadatka - po dva u polugodištu (jedan čas za izradu zadatka, dva za analizu zadataka i pisanje poboljšane verzije sastava).

Dodatni rad

Jezik i jezička kultura

Govorne vežbe o slobodno izabranim temama (jasnost, preciznost, jezgrovitost, lični ton u izlaganju).

Značenje i upotreba padeža (nominativ - predikativ; genitiv - kvalifikativni, temporalni; dativ - cilj, etički dativ; akuzativ - pravac, mesto, mera, količina; instrumental - mesto, način; lokativ - vreme, dalji objekat).

Prosti i složeni glagolski oblici - značenje i upotreba.

Vežbe u govoru s pravilnim akcentovanjem. Akcenat u savremenom književnom jeziku i lokalnom govoru.

Proučavanje lokalnog govora. Beleženje lokalizama i pozajmljenica i utvrđivanje njihovog porekla. Zamenjivanje lokalizama i pozajmljenica rečima i izrazima standardnog književnog jezika.

Književnost

Analiza samostalno odabranog proznog dela iz lektire (fabula, kompozicija, likovi, teme, ideje, izrazita psihološka i deskriptivna mesta).

Analiza lirske pesme (osnovno osećanje, motivi, pesničke slike, osobenosti pesničkog jezika).

Analiza književnog dela iz tekuće srpske književnosti (po izboru učenika).

Analiza filmova i pozorišnih predstava.

NAČIN OSTVARIVANJA PROGRAMA

JEZIK (gramatika, pravopis i ortoepija)

U nastavi jezika učenici se osposobljavaju za pravilnu usmenu i pismenu komunikaciju standardnim srpskim jezikom. Otuda zahtevi u ovom programu nisu usmereni samo na jezička pravila i gramatičke norme, već i na njihovu funkciju. Na primer, rečenica se ne upoznaje samo kao gramatička jedinica (sa stanovišta njene strukture), već i kao komunikativna jedinica (sa stanovišta njene funkcije u komunikaciji).

Osnovni programski zahtev u nastavi gramatike jeste da se učenicima jezik predstavi i tumači kao sistem. Nijedna jezička pojava ne bi trebalo da se izučava izolovano, van konteksta u kojem se ostvaruje njena funkcija. U I i II razredu u okviru vežbi slušanja, govorenja, čitanja i pisanja učenici zapažaju jezičke pojave bez njihovog imenovanja, da bi se od III do VIII razreda u koncentričnim krugovima i kontinuiranim nizovima gramatički sadržaji izučavali postupno i selektivno u skladu sa uzrastom učenika.

Postupnost se obezbeđuje samim izborom i rasporedom nastavnih sadržaja, a konkretizacija nivoa obrade, kao vrsta uputstva za nastavnu praksu u pojedinim razredima, naznačena je opisno formulisanim zahtevima: zapažanje, uočavanje, usvajanje, pojam, prepoznavanje, razlikovanje, informativno, upotreba, obnavljanje, sistematizacija i drugima. Ukazivanjem na nivo programskih zahteva nastavnicima se pomaže u njihovim nastojanjima da učenike ne opterete obimom i dubinom obrade jezičke građe.

Selektivnost se ostvaruje izborom najosnovnijih jezičkih zakonitosti i informacija o njima.

Takvim pristupom jezičkoj građi u programu nastavnici se usmeravaju da tumačenje gramatičkih kategorija zasnivaju na njihovoj funkciji koju su učenici u prethodnim razredima uočili i njome, u manjoj ili većoj meri, ovladali u jezičkoj praksi. Postupnost i selektivnost u programu gramatike najbolje se uočavaju na sadržajima iz sintakse i morfologije od I do VIII razreda. Isti principi su, međutim, dosledno sprovedeni i u ostalim oblastima jezika. Na primer, alternaciju suglasnik k, g, h učenici će prvo zapažati u građenju reči i deklinaciji u V razredu, a vežbama i jezičkim igrama u tom i prethodnim razredima navikavati se na pravilnu upotrebu tih konsonanata u govoru i pisanju; elementarne informacije o palatalizaciji dobiće u VI razredu, a usvojena znanja o bitnim glasovnim osobinama srpskog jezika obnoviti i sistematizovati u VIII razredu. Tim načinom će učenici steći osnovne informacije o glasovnim promenama i alternacijama, osposobiće se za jezičku praksu, a neće biti opterećeni učenjem opisa i istorije tih jezičkih pojava.

Elementarne informacije iz morfologije počinju se učenicima davati od II razreda i postupno se iz razreda u razred proširuju i produbljuju. Od samog početka učenike treba navikavati da uočavaju osnovne morfološke kategorije, na primer: u II razredu pored uočavanja reči koje imenuju predmete i bića, uvodi se i razlikovanje roda i broja kod tih reči, a u III razredu razlikovanje lica kod glagola. Tim putem će se učenici postupno i logički uvoditi ne samo u morfološke, već i u sintaksičke zakonitosti (razlikovanje lica kod glagola - lični glagolski oblici - predikat - rečenica). Reči uvek treba uočavati i obrađivati u okviru rečenice u kojoj se zapažaju njihove funkcije, značenja i oblici.

Programske sadržaje iz akcentologije ne treba obrađivati kao posebne nastavne jedinice. Ne samo u nastavi jezika, već i u nastavi čitanja i jezičke kulture, učenike treba u svakom razredu uvoditi u programom predviđene standardne akcenatske norme, a stalnim vežbanjem, po mogućstvu uz korišćenje audio snimaka, učenike treba navikavati da čuju pravilno akcentovanu reč, a u mestima gde se odstupa od akcenatske norme, da razlikuju standardni akcenat od svoga akcenta.

Pravopis se savlađuje putem sistematskih vežbanja, elementarnih i složenih, koja se organizuju često, raznovrsno i različitim oblicima pismenih vežbi. Pored toga, učenike vrlo rano treba upućivati na služenje pravopisom i pravopisnim rečnikom (školsko izdanje).

Nastava ortoepije obuhvata sledeće elemente govora: artikulaciju glasova, jačinu, visinu i dužinu, akcenat reči, tempo, ritam, rečeničnu intonaciju i pauze.

Artikulacione vežbe odnose se na pravilan izgovor glasova: -č, -ć, -dž, -đ, -h, kao i -e (često otvoreno). Učenici s nepravilnim izgovorom -r, -s, -z upućuju se logopedu. Glasovi se najpre vežbaju pojedinačno, a onda u govornom lancu, u tekstu.

Ortoepske vežbe, obično kraće i češće, izvode se ne samo u okviru nastave jezika nego i nastave čitanja i jezičke kulture. Treba ukazivati na pravilnost u govoru, ali i na logičnost i jasnost.

Vežbe za usvajanje i utvrđivanje znanja iz gramatike do nivoa njegove praktične primene u novim govornim situacijama proističu iz programskih zahteva, ali su u velikoj meri uslovljene konkretnom situacijom u odeljenju - govornim odstupanjima od književnog jezika, kolebanjima, greškama koje se javljaju u pismenom izražavanju učenika. Stoga se sadržaj vežbanja u nastavi jezika mora određivati na osnovu sistematskog praćenja govora i pisanja učenika. Tako će nastava jezika biti u funkciji osposobljavanja učenika za pravilno komuniciranje savremenim književnim srpskim jezikom.

U nastavi gramatike treba primenjivati sledeće postupke koji su se u praksi potvrdili svojom funkcionalnošću:

- podsticanje svesne aktivnosti i misaonog osamostaljivanja učenika;

- suzbijanje misaone inercije i učenikovih imitatorskih sklonosti;

- zasnivanje težišta nastave na suštinskim vrednostima, odnosno na bitnim svojstvima i stilskim funkcijama jezičkih pojava;

- uvažavanje situacione uslovljenosti jezičkih pojava;

- povezivanje nastave jezika sa doživljavanjem umetničkog teksta;

- otkrivanje stilske funkcije, odnosno izražajnosti jezičkih pojava;

- korišćenje umetničkih doživljaja kao podsticaja za učenje maternjeg jezika;

- sistematska i osmišljena vežbanja u govoru i pisanju;

- što efikasnije prevazilaženje nivoa prepoznavanja jezičkih pojava;

- negovanje primenjenog znanja i umenja;

- kontinuirano povezivanje znanja o jeziku sa neposrednom govornom praksom;

- ostvarivanje kontinuiteta u sistemu pravopisnih i stilskih vežbanja;

- pobuđivanje učenikovog jezičkog izraza životnim situacijama;

- ukazivanje na gramatičku sačinjenost stilskih izražajnih sredstava;

- korišćenje prikladnih ilustracija određenih jezičkih pojava.

U nastavi gramatike izrazito su funkcionalni oni postupci koji uspešno suzbijaju učenikovu misaonu inertnost, a razvijaju radoznalost i samostalnost učenika, što pojačava njihov istraživački i stvaralački odnos prema jeziku. Navedena usmerenja nastavnog rada podrazumevaju njegovu čvrstu vezanost za životnu, jezičku i umetničku praksu, odnosno za odgovarajuće tekstove i govorne situacije. Zbog toga je ukazivanje na određenu jezičku pojavu na izolovanim rečenicama, istrgnutim iz konteksta, označeno kao izrazito nepoželjan i nefunkcionalan postupak u nastavi gramatike. Usamljene rečenice, lišene konteksta, postaju mrtvi modeli, podobni da se formalno kopiraju, uče napamet i reprodukuju, a sve to sprečava svesnu aktivnost učenika i stvara pogodnu osnovu za njihovu misaonu inertnost.

Savremena metodika nastave gramatike zalaže se da težište obrade određenih jezičkih pojava bude zasnovano na suštinskim osobenostima, a to znači na njihovim bitnim svojstvima i stilskim funkcijama, što podrazumeva zanemarivanje formalnih i sporednih obeležja proučavanih jezičkih pojava.

U nastavi jezika nužno je posmatrati jezičke pojave u životnim i jezičkim okolnostima koje su uslovile njihovo značenje. Učenike valja uputiti na pogodne tekstove i govorne situacije u kojima se određena jezička pojava prirodno javlja i ispoljava. Tekstovi bi trebalo da budu poznati učenicima, a ako pak nisu, treba ih pročitati i o njima razgovarati sa učenicima.

Nastavnik valja da ima na umu i to da upoznavanje suštine jezičke pojave često vodi preko doživljavanja i shvatanja umetničkog teksta, što će biti dovoljno jak podsticaj za nastavnika da što češće upućuje učenike da otkrivaju stilsku funkciju (izražajnost) jezičkih pojava. To će doprineti razvijanju učenikove radoznalosti za jezik jer umetnička doživljavanja čine gramatičko gradivo konkretnijim, lakšim i primenljivijim. Kad učenicima postane pristupačna stilska (izražajna, ekspresivna) funkcija jezičke pojave, prihvataju je kao stvaralački postupak, što je vrlo pogodan i podsticajan put da znanja o jeziku brže prelaze u umenja, da se na taj način doprinosi boljem pismenom i usmenom izražavanju, ali i uspešnijoj analizi književnih tekstova.

Nužno je da nastavnik uvek ima na umu presudnu ulogu umesnih i sistematskih vežbanja, odnosno da nastavno gradivo nije usvojeno dok se dobro ne uvežba. To znači da vežbanja moraju biti sastavni činilac obrade nastavnog gradiva, primene, obnavljanja i utvrđivanja znanja.

Metodika nastave jezika, teorijski i praktično, upućuje da u nastavi maternjeg jezika treba što pre prevazići nivoe prepoznavanja i reprodukcije, a strpljivo i uporno negovati više oblike znanja i umenja - primenljivost i stvaralaštvo. U nastojanjima da se u nastavnoj praksi udovolji takvim zahtevima, funkcionalno je u svakoj pogodnoj prilici znanja iz gramatike staviti u funkciju tumačenja teksta (umetničkog i popularnog), čime se ono uzdiže od prepoznavanja i reprodukcije na nivoe umenja i praktične primene.

Praktičnost i primenljivost znanja o jeziku i njegovo prelaženje u umenje i navike posebno se postiže negovanjem pravopisnih i stilskih vežbi.

Učenike, takođe, kontinuirano treba podsticati da svoja znanja o jeziku povezuju sa komunikativnim govorom. Jedan od izrazito funkcionalnih postupaka u nastavi gramatike jesu vežbanja zasnovana na korišćenju primera iz neposredne govorne prakse, što nastavu gramatike približava životnim potrebama u kojima se primenjeni jezik pojavljuje kao svestrano motivisana ljudska aktivnost. Nastava na taj način postaje praktičnija i zanimljivija, čime učeniku otvara raznovrsne mogućnosti za njegova stvaralačka ispoljavanja.

Situacije u kojima se ispoljavaju određene jezičke pojave može i sam nastavnik da postavlja učenicima, da ih spretno podseća na njihova iskustva, a oni će kazivati ili pisati kako u izazovnim prilikama govorno reaguju.

Celoviti saznajni krugovi u nastavi gramatike, koji započinju motivacijom, a završavaju saznavanjem, rezimiranjem i primenom određenog gradiva, u savremenom metodičkom pristupu, pogotovu u problemski usmerenoj nastavi, otvaraju se i zatvaraju više puta tokom nastavnog časa. Takav saznajni proces podrazumeva učestalo spajanje indukcije i dedukcije, analize i sinteze, konkretizacije i apstrakcije, teorijskih obaveštenja i praktične obuke.

Savremena metodika nastave ističe niz saodnosnih metodičkih radnji koje valja primeniti u nastavnoj obradi programskih jedinica iz jezika i koje omogućuju da svaki celovit saznajni put, počev od onog koji je uokviren školskim časom, dobije svoju posebnu strukturu.

Obrada novih nastavnih (programskih) jedinica podrazumeva primenu sledećih metodičkih radnji:

- Korišćenje pogodnog polaznog teksta (jezičkog predloška) na kome se uviđa i objašnjava odgovarajuća jezička pojava. Najčešće se koriste kraći umetnički, naučno-popularni i publicistički tekstovi, a i primeri iz pismenih radova učenika.

- Korišćenje iskaza (primera iz prigodnih, tekućih ili zapamćenih) govornih situacija.

- Podsticanje učenika da polazni tekst dožive i shvate u celini i pojedinostima.

- Utvrđivanje i obnavljanje znanja o poznatim jezičkim pojavama i pojmovima koji neposredno doprinose boljem i lakšem shvatanju novog gradiva. (Obično se koriste primeri iz poznatog teksta.)

- Upućivanje učenika da u tekstu, odnosno u zapisanim iskazima iz govorne prakse, uočavaju primere jezičke pojave koja je predmet saznavanja.

- Najavljivanje i beleženje nove nastavne jedinice i podsticanje učenika da zapaženu jezičku pojavu istraživački sagledaju.

- Saznavanje bitnih svojstava jezičke pojave (oblika, značenja, funkcije, promene, izražajnih mogućnosti...).

- Sagledavanje jezičkih činjenica (primera) sa raznih stanovišta, njihovo upoređivanje, opisivanje i klasifikovanje.

- Ilustrovanje i grafičko predstavljanje jezičkih pojmova i njihovih odnosa.

- Definisanje jezičkog pojma; isticanje svojstva jezičke pojave i uočenih zakonitosti i pravilnosti.

- Prepoznavanje, objašnjavanje i primena saznatog gradiva u novim okolnostima i u primerima koje navode sami učenici (neposredna dedukcija i prvo vežbanje).

- Utvrđivanje, obnavljanje i primena stečenog znanja i umenja (dalja vežbanja, u školi i kod kuće).

Navedene metodičke radnje međusobno se dopunjuju i prožimaju, a ostvaruju se u sukcesivnoj i sinhronoj postavci. Neke od njih mogu biti ostvarene pre nastavnog časa na kome se razmatra određena jezička pojava, a neke i posle časa. Tako, na primer, dobro je da tekst na kome se usvaja gradivo iz gramatike bude ranije upoznat, a da pojedine jezičke vežbe budu predmet učeničkih domaćih zadataka. Ilustrovanje, na primer, ne mora biti obavezna etapa nastavnog rada, već se primenjuje kad mu je funkcionalnost nesporna.

Paralelno i združeno, u navedenom saznajnom putu teku sve važne logičke operacije: zapažanje, upoređivanje, zaključivanje, dokazivanje, definisanje i navođenje novih primera. To znači da časovi na kojima se izučava gramatičko gradivo nemaju odeljene etape, odnosno jasno uočljive prelaze između njih. Nešto je vidljiviji prelaz između induktivnog i deduktivnog načina rada, kao i između saznavanja jezičke pojave i uvežbavanja.

KNJIŽEVNOST

Uvođenje učenika u svet književnosti, ali i ostalih, tzv. neknjiževnih tekstova (popularnih, informativnih), predstavlja izuzetno odgovoran nastavni zadatak. Upravo na ovom stupnju školovanja stiču se osnovna i vrlo značajna znanja, umenja i navike od kojih će u dobroj meri zavisiti ne samo učenička književna kultura, već i njegova opšta kultura na kojoj se temelji ukupno obrazovanje svakog školovanog čoveka.

Lektira

Ukinuta je neprirodna i nepotrebna podela na domaću i školsku lektiru, pa tako izvori za obradu tekstova iz lektire, pored čitanki, postaju knjige lektire za određeni uzrast i sva ostala pristupačna literatura.

Data je lektira za određen razred, razvrstana po književnim rodovima - lirika, epika, drama, da bi se kroz sve programe mogla pratiti odgovarajuća i razložna proporcija književnih dela. Podela je izvršena prema osnovnoj razlici vezanoj za stih i prozu. Lektira je obogaćena izborom naučnopopularnih i informativnih tekstova.

Tekstovi iz lektire predstavljaju programsku okosnicu. Nastavnik ima načelnu mogućnost da ponuđene tekstove prilagođava konkretnim nastavnim potrebama, ali je obavezan i na slobodan izbor iz naše narodne književnosti i tzv. neknjiževnih tekstova - prema programskim zahtevima.

Razlike u ukupnoj umetničkoj i informativnoj vrednosti pojedinih tekstova utiču na odgovarajuća metodička rešenja (prilagođavanje čitanja vrsti teksta, opseg tumačenja teksta u zavisnosti od složenosti njegove strukture, povezivanje i grupisanje sa odgovarajućim sadržajima iz drugih predmetnih područja - gramatike, pravopisa i jezičke kulture i sl.).

Nastavniku je data mogućnost i dopunskog izbora dela u skladu sa nastavnim potrebama i interesovanjima konkretnog đačkog kolektiva sa kojim ostvaruje program.

Čitanje od III do VIII razreda

Tumačenje teksta zasniva se na njegovom čitanju, doživljavanju i razumevanju. Pri tome je kvalitet shvatanja poruka i neposredno uslovljen kvalitetom čitanja. Zato su razni oblici usmerenog čitanja osnovni preduslov da učenici u nastavi stiču saznanja i da se uspešno uvode u svet književnog dela.

Izražajno čitanje neguje se sistematski, uz stalno povećavanje zahteva i nastojanje da se što potpunije iskoriste sposobnosti učenika za postizanje visokog kvaliteta u veštini čitanja. Vežbanja u izražajnom čitanju izvode se planski i uz solidno nastavnikovo i učenikovo pripremanje. U okviru svoje pripreme nastavnik blagovremeno odabira pogodan tekst i studiozno proučava one njegove osobenosti koje utiču na prirodu izražajnog čitanja. U skladu sa misaono-emotivnim sadržajem teksta, nastavnik zauzima odgovarajući stav i određuje situacionu uslovljenost jačine glasa, ritma, tempa, intonacije, pauza, rečeničnog akcenta i glasovnih transformacija. Pri tome se povremeno služi audio snimcima uzornih interpretativnih čitanja.

Pošto se izražajno čitanje, po pravilu, uvežbava na prethodno obrađenom i dobro shvaćenom tekstu, to je konkretno i uspešno tumačenje štiva neophodan postupak u pripremanju učenika za izražajno čitanje. U okviru neposredne pripreme u VI, VII i VIII razredu povremeno se i posebno analiziraju psihički i jezičkostilski činioci koji zahtevaju odgovarajuću govornu realizaciju. U pojedinim slučajevima nastavnik (zajedno sa učenicima) posebno priređuje tekst za izražajno čitanje na taj način što u njemu obeležava vrste pauza, rečenične akcente, tempo i glasovne modulacije.

Izražajno čitanje uvežbava se na tekstovima različite sadržine i oblika; koriste se lirski, epski i dramski tekstovi u prozi i stihu, u narativnom, deskriptivnom, dijaloškom i monološkom obliku. Posebna pažnja posvećuje se emocionalnoj dinamici teksta, njegovoj dramatičnosti i govorenju iz perspektive pisca i pojedinih likova.

U odeljenju treba obezbediti odgovarajuće uslove za izražajno čitanje i kazivanje - učenicima u ulozi čitača i govornika valja obezbediti mesto ispred odeljenjskog kolektiva, u odeljenju stvoriti dobru slušalačku publiku, zainteresovanu i sposobnu da kritički i objektivno procenjuje kvalitet čitanja i kazivanja. Posredstvom audio snimka, učenicima povremeno treba omogućiti da čuju svoje čitanje i da se kritički osvrću na svoje umenje. Na časovima obrade književnih dela primenjivaće se učenička iskustva u izražajnom čitanju, uz stalno nastojanje da svi oblici govornih aktivnosti budu korektni i uverljivi.

Čitanje u sebi je najproduktivniji oblik sticanja znanja pa mu se u nastavi poklanja posebna pažnja. Ono je uvek usmereno i istraživačko; pomoću njega se učenici osposobljavaju za svakodnevno sticanje informacija i za učenje.

Vežbe čitanja u sebi neposredno se uklapaju u ostale oblike rada i uvek su u funkciji svestranijeg sticanja znanja i razumevanja ne samo književnog dela, već i svih ostalih tekstova.

Primena tekst metode u nastavi podrazumeva vrlo efikasne vežbe za savladavanja čitanja u sebi s razumevanjem i doprinosi razvijanju sposobnosti učenika da usklađuju brzinu čitanja sa ciljem čitanja i karakteristikama teksta koji čitaju.

Kvalitet čitanja u sebi podstiče se prethodnim usmeravanjem učenika na tekst i davanjem odgovarajućih zadataka, a potom i obaveznim proveravanjem razumevanja pročitanog teksta, odnosno ostvarenja dobijenih zadataka. Informativno, produktivno i analitičko čitanje najuspešnije se podstiču samostalnim istraživačkim zadacima koji se učenicima daju u pripremnom postupku za obradu teksta ili obradu sadržaja iz gramatike i pravopisa. Tim putem se unapređuju brzina i ekonomičnost čitanja, a naročito brzina shvatanja pročitanog teksta, podstiče se saznajni proces, čime se učenici osposobljavaju za samostalno učenje.

Učenici starijih razreda uvode se u informativno čitanje koje se sastoji od brzog traženja informacije i značenja u tekstu, pri čemu se ne pročita svaka reč, već se pogledom "prolazi" kroz tekst i čita se na preskok (međunaslovi, podnaslovi, prvi redovi u odeljcima, uvod, zaključak). Pri vežbanju učenika u informativnom čitanju, prethodno se zadaju odgovarajući zadaci (traženje određenih informacija, podataka i sl.), a potom proverava kvalitet njihovog ostvarenja. Informativnim čitanjem učenici se takođe osposobljavaju da radi podsećanja, obnavljanja, memorisanja, čitaju podvučene i na drugi način označene delove teksta prilikom ranijeg čitanja "s olovkom u ruci", koje treba sistematski sprovoditi kao vid pripremanja učenika za samostalan rad i učenje.

Izražajno kazivanje napamet naučenih tekstova i odlomaka u prozi i stihu značajan je oblik rada u razvijanju govorne kulture učenika. Valja imati u vidu da je ubedljivo govorenje proznog teksta polazna osnova i neophodan uslov za prirodno i izražajno kazivanje stihova. Zato je poželjno da se povremeno, na istom času, naizmenično uvežbava i upoređuje govorenje tekstova u prozi i stihu.

Napamet će se učiti razni kraći prozni tekstovi (naracija, deskripcija, dijalog, monolog), lirske pesme raznih vrsta i odlomci iz epskih pesama. Uspeh izražajnog kazivanja znatno zavisi od načina učenja i logičkog usvajanja teksta. Ako se mehanički uči, kao što ponekad biva, usvojeni automatizam se prenosi i na način kazivanja. Zato je poseban zadatak nastavnika da učenike navikne na osmišljeno i interpretativno učenje teksta napamet. Tokom vežbanja treba stvoriti uslove da kazivanje teče "oči u oči", da govornik posmatra lice slušalaca i da s publikom uspostavlja emocionalni kontakt. Maksimalna pažnja se posvećuje svim vrednostima i izražajnim mogućnostima govornog jezika, posebno - prirodnom govornikovom stavu, pouzdanom prenošenju informacija i sugestivnom kazivanju.

Tumačenje teksta od III do VIII razreda

Sa obradom teksta počinje se posle uspešnog čitanja naglas i čitanja u sebi. Književnoumetničko delo se čita prema potrebi i više puta, sa ciljem da izazove odgovarajuće doživljaje i utiske koji su neophodni za dalje upoznavanje i proučavanje teksta. Razni oblici ponovljenog i usmerenog čitanja dela u celini, ili njegovih odlomaka, obavezno će se primenjivati u obradi lirske pesme i kraće proze.

Pri obradi teksta primenjivaće se u većoj meri jedinstvo analitičkih i sintetičkih postupaka i gledišta. Značajne pojedinosti, elementarne slike, ekspresivna mesta i stilskojezički postupci neće se posmatrati kao usamljene vrednosti, već ih treba sagledavati kao funkcionalne delove viših celina i tumačiti u prirodnom sadejstvu s drugim umetničkim činiocima. Književnom delu pristupa se kao složenom i neponovljivom organizmu u kome je sve uslovljeno uzročno-posledičnim vezama, podstaknuto životnim iskustvom i uobličeno stvaralačkom maštom.

Učenike treba revnosno navikavati na to da svoje utiske, stavove i sudove o književnom delu podrobnije dokazuju činjenicama iz samoga teksta i tako ih osposobljavati za samostalan iskaz, istraživačku delatnost i zauzimanje kritičkih stavova prema proizvoljnim ocenama i zaključcima.

Nastavnik će imati u vidu da je tumačenje književnih dela u osnovnoj školi, pogotovu u mlađim razredima, u načelu predteorijsko i da nije uslovljeno poznavanjem stručne terminologije. To, međutim, nimalo ne smeta da i običan "razgovor o štivu" u mlađim razredima bude stručno zasnovan i izveden sa puno inventivnosti i istraživačke radoznalosti. Vrednije je projektovanje učenika povodom neke umetničke slike i njeno intenzivno doživljavanje i konkretizovanje u učenikovoj mašti, nego samo saznanje da ta slika formalno spada u red metafora, personifikacija ili poređenja. Zato se još od prvog razreda učenici navikavaju da slobodno ispoljavaju svoje utiske, osećanja, asocijacije i misli izazvane slikovitom i figurativnom primenom pesničkog jezika.

U svim razredima obrada književnog dela treba da bude povezana sa rešavanjem problemskih pitanja podstaknutih tekstom i umetničkim doživljavanjem. Na taj način stimulisaće se učenička radoznalost, svesna aktivnost i istraživačka delatnost, svestranije će se upoznati delo i pružati mogućnost za afirmaciju učenika u radnom procesu.

Mnogi tekstovi, a pogotovu odlomci iz dela, u nastavnom postupku zahtevaju umesnu lokalizaciju, često i višestruku. Situiranje teksta u vremenske, prostorne i društveno-istorijske okvire, davanje neophodnih podataka o piscu i nastanku dela, kao i obaveštenja o bitnim sadržajima koji prethode ili slede odlomku - sve su to uslovi bez kojih se u brojnim slučajevima tekst ne može intenzivno doživeti i pravilno shvatiti. Zato prototopsku i psihološku realnost, iz koje potiču tematska građa, motivi, likovi i dublji podsticaji za stvaranje, treba dati u prigodnom vidu i u onom obimu koji je neophodan za potpunije doživljavanje i pouzdanije tumačenje.

Metodika nastave književnosti već nekoliko decenija, teorijski i praktično, razvija i stalno usavršava nastavnikov i učenikov istraživački, pronalazački, stvaralački i satvorački odnos prema književnoumetničkom delu. Književnost se u školi ne predaje i ne uči, već čita, usvaja, u njoj se uživa i o njoj raspravlja. To su putevi da nastava književnosti širi učenikove duhovne vidike, razvija istraživačke i stvaralačke sposobnosti učenika, kritičko mišljenje i umetnički ukus, pojačava i kultiviše literarni, jezički i životni senzibilitet.

Moderna i savremena organizacija nastave maternjeg jezika i književnosti podrazumeva aktivnu ulogu učenika u nastavnom procesu. U savremenoj nastavi književnosti učenik ne sme biti pasivni slušalac koji će u određenom trenutku reprodukovati "naučeno gradivo", odnosno nastavnikova predavanja, već aktivni subjekat koji istraživački, stvaralački i satvorački učestvuje u proučavanju književnoumetničkih ostvarenja.

Učenikova aktivnost treba da svakodnevno prolazi kroz sve tri radne etape: pripremanje, rad na času i rad posle časa. U svim etapama učenik se mora sistematski navikavati da u toku čitanja i proučavanja dela samostalno rešava brojna pitanja i zadatke, koji će ga u punoj meri emocionalno i misaono angažovati, pružiti mu zadovoljstvo i pobuditi istraživačku radoznalost. Takvi zadaci biće najmoćnija motivacija za rad što je osnovni uslov da se ostvare predviđeni interpretativni dometi. Nastavnik valja da postavi zadatke koji će učenika podsticati da uočava, otkriva, istražuje, procenjuje i zaključuje. Nastavnikova uloga jeste u tome da osmišljeno pomogne učeniku tako što će ga podsticati i usmeravati, nastojeći da razvija njegove individualne sklonosti i sposobnosti, kao i da adekvatno vrednuje učeničke napore i rezultate u svim oblicima tih aktivnosti.

Proučavanje književnoumetničkog dela u nastavi je složen proces koji započinje nastavnikovim i učenikovim pripremanjem (motivisanje učenika za čitanje, doživljavanje i proučavanje umetničkog teksta, čitanje, lokalizovanje umetničkog teksta, istraživački pripremni zadaci) za tumačenje dela, svoje najproduktivnije vidove dobija u interpretaciji književnog dela na nastavnom času, a u oblicima funkcionalne primene stečenih znanja i umenja nastavlja se i posle časa: u produktivnim obnavljanjima znanja o obrađenom nastavnom gradivu, u poredbenim izučavanjima književnoumetničkih dela i istraživačko-interpretativnim pristupima novim književnoumetničkim ostvarenjima. Središnje etape procesa proučavanja književnoumetničkog dela u nastavi jesu metodološko i metodičko zasnivanje interpretacije i njeno razvijanje na nastavnom času.

U zasnivanju i razvijanju nastavne interpretacije književnoumetničkog dela osnovno metodološko opredeljenje treba da bude prevashodna usmerenost interpretacije prema umetničkom tekstu. Savremena metodika nastave književnosti opredelila se, dakle, za unutrašnje (imanentno) izučavanje umetničkog teksta, ali ona nikako ne previđa nužnost primene i spoljašnjih gledišta da bi književnoumetničko delo bilo valjano i pouzdano protumačeno.

Uz navedena metodološka opredeljenja, nastavna interpretacija književnoumetničkog dela valja da udovolji i zahtevima koje joj postavlja metodika nastave književnosti: da bude originalna, estetski motivisana, svestrano usklađena sa nastavnim ciljevima i značajnim didaktičkim načelima, da ima sopstvenu koherentnost i postupnost, a da metodološka i metodička postupanja na svakoj deonici interpretacije ostvaruju jedinstvo analize i sinteze.

O okviru osnovne metodološke orijentacije da nastavna interpretacija književnoumetničkog dela u najvećoj meri bude usmerena prema umetničkom tekstu, primat pripada opredeljenju da se dinamika interpretacije usklađuje sa vodećim umetničkim vrednostima književnog ostvarenja, tako što će one biti činioci objedinjavanja interpretativnih tokova kroz svet dela. Jedno od najvažnijih načela koje poštuje tako zasnovana i opredeljena nastavna interpretacija jeste udovoljavanje zahtevu da se tumačenjem vodećih vrednosti obuhvati, odnosno prouči, delo u celini. Pošto su objedinjena postavka i odnosi svestranih međusobnih prožimanja prirodne datosti umetničkih činilaca u delu, tumačenjem vodećih umetničkih vrednosti obuhvataju se i upoznaju i svi drugi bitni činioci umetničke strukture, među kojima svaki u interpretaciji dobija onoliko mesta koliko mu pripada u skladu sa udelom koji ima u opštoj umetničkoj vrednosti dela. U nastavnoj interpretaciji književnoumetničkog dela objedinjavajući i sintetički činioci mogu biti: umetnički doživljaji, tekstovne celine, bitni strukturni elementi (tema, motivi, umetničke slike, fabula, siže, književni likovi, poruke, motivacioni postupci, kompozicija), oblici kazivanja, jezičko-stilski postupci i literarni (književnoumetnički) problemi.

U svakom konkretnom slučaju, dakle, na valjanim estetskim, metodološkim i metodičkim razlozima valja utemeljiti izbor onih vrednosnih činilaca prema kojima će biti usmeravana dinamika nastavne interpretacije književnoumetničkog dela. Zato metodološki i metodički prilazi književnoumetničkom delu, koje teorijski i praktično zasniva i razvija savremena metodika nastave književnosti, ne poznaju i ne priznaju utvrđene metodološke i metodičke sisteme koje bi trebalo primeniti u interpretaciji svakog pojedinog dela. To znači da nema jednom datih i uhodanih puteva kojima se ulazi u svet svakog pojedinog književnoumetničkog ostvarenja, već su ti putevi unekoliko uvek drugačiji u pristupu svakom pojedinom književnoumetničkom delu - onoliko koliko je ono autonomno, samosvojno i neponovljivo umetničko ostvarenje.

Književnoteorijski pojmovi

Književnoteorijske pojmove učenici će upoznavati uz obradu odgovarajućih tekstova i pomoću osvrta na prethodno čitalačko iskustvo. Tako će se, na primer, tokom obrade neke rodoljubive pesme, a uz poredbeni osvrt na dve-tri ranije pročitane pesme iste vrste, razvijati pojam rodoljubive pesme i sticati saznanje o toj lirskoj vrsti. Upoznavanje metafore biće pogodno tek kada su učenici u prethodnom i predteorijskom postupku otkrivali izražajnost izvesnog broja metaforičkih slika, kad neke od njih već znaju napamet i nose ih kao umetničke doživljaje. Jezičkostilskim izražajnim sredstvima prilazi se s doživljajnog stanovišta; polaziće se od izazvanih umetničkih utisaka i estetičke sugestije, pa će se potom istraživati njihova jezičko-stilska uslovljenost.

Funkcionalni pojmovi

Funkcionalni pojmovi se ne obrađuju posebno, već se u toku nastave ukazuje na njihova primenjena značenja. Učenici ih spontano usvajaju u procesu rada, u tekućim informacijama na časovima, a uz paralelno prisustvo reči i njome označenog pojma. Potrebno je samo podsticati učenike da navedene reči (a i druge slične njima) razumeju i shvate i da ih primenjuju u odgovarajućim situacijama. Ako, na primer, na zahtev da se uoče i objasne okolnosti koje utiču na ponašanje nekog lika, učenik navede te okolnosti, onda je to znak (i provera) da je taj pojam i odgovarajuću reč shvatio u punom značenju.

U usmenom i pismenom izražavanju uzgredno će se proveravati da li učenici pravilno shvataju i upotrebljavaju reči: uzrok, uslov, situacija, poruka, odnos i sl. Tokom obrade književnih dela, kao i u okviru govornih i pismenih vežbi, nastojaće se da učenici otkrivaju što više osobina, osećanja i duševnih stanja pojedinih likova, pri čemu se te reči beleže i tako spontano bogati rečnik funkcionalnim pojmovima.

Funkcionalne pojmove ne treba ograničiti na pojedine razrede. Svi učenici jednog razreda neće moći da usvoje sve programom navedene pojmove za taj razred, ali će zato spontano usvojiti znatan broj pojmova koji su u programima starijih razreda. Usvajanje funkcionalnih pojmova je neprekidan proces u toku vaspitanja i obrazovanja, a ostvaruje se i proverava u toku ostvarivanja sadržaja svih programsko-tematskih područja.

JEZIČKA KULTURA

Razvijanje jezičke kulture jedan je od najvažnijih zadataka nastave maternjeg jezika. Ovaj nastavni proces, iako je programski konstituisan kao posebno područje, s posebnim sadržajima i oblicima rada, mora se prenositi kako na obradu književnog teksta koji je najbolji obrazac izražavanja, tako i na gramatiku s pravopisom, koja normira pravila i definiše jezičke zakone. Isto tako, u povratnom smeru, obrada književnog teksta i rad na gramatici i pravopisu književnog jezika, mora uključivati i sadržaje za negovanje kulture usmenog i pismenog izražavanja jer su svojim većim delom tom cilju i podređeni. Rad na bogaćenju jezičke kulture treba da se integriše sa svim vidovima usmenih i pismenih oblika izražavanja.

U nastavi jezika i kulture izražavanja valja neprestano imati u vidu zajednički osnovni cilj: razvijanje jezičkog mišljenja i jezičke svesti uočavanjem jezičkih zakonitosti, pa tek na osnovu takve svesti prelaziti na normiranje i definisanje. Otuda jezik kao sredstvo izražavanja treba da bude predmet nastavne pažnje u svim njegovim strukturama.

Neophodno je da učenici uoče razliku između govornog i pisanog jezika. U govornom jeziku rečenice su obično kraće. Česti nedostaci su nezavršene i stilski neuređene rečenice i upotreba poštapalica.

Nastava će biti očiglednija i efikasnija ako se koriste audio snimci (npr. Zvučna čitanka) i ako se sluša i analizira snimljen govor učenika.

Leksičke i morfološke vežbe treba da bogate učeničko saznanje o reči kao obliku, čemu služe ne samo konjugacija i deklinacija, nego i sistem građenja reči (proste, izvedene i složene). Vežbe u građenju izvedenih reči i složenica, po ugledu na slične reči u obrađenom tekstu, treba da utiču na bogaćenje učeničkog rečnika.

U starijim razredima leksičko-semantičke vežbe odnose se na složenije sadržaje: pravo i preneseno značenje reči, sinonimiju, homonimiju, antonimiju, polisemiju, arhaizme, dijalektizme, žargonizme, pozajmljenice, frazeologizme. Treba upućivati učenike na služenje rečnicima: jednojezičnim i dvojezičnim, lingvističkim i enciklopedijskim.

Semantičke vežbe se povezuju s morfološkim i sintaksičkim vežbama i one treba da razviju učenikovu svest o određenoj moći značenja reči, na osnovu čega se jedino i može razvijati sposobnost i veština izražavanja. U mlađim razredima te vežbe obuhvataju otkrivanje semantičke vrednosti akcenta, i to isključivo na ilustrovanim primerima (Sunce je selo za selo, Hajdmo, sele, na selo, itd.).

Sintaksičke vežbe su, kao i morfološke i semantičke, bitniji sadržaji jezičke kulture u svim razredima. Težina zahteva, prirodno, određuje se prema uzrastu učenika. Te se vežbe mogu izvoditi i pre nego što učenik počne da stiče sintaksičke pojmove, s tim što se na tom nivou u nastavnom razgovoru ne upotrebljavaju stručni nazivi. Do upoznavanja prvih sintaksičkih pojmova, vežbe u oblikovanju rečenice treba da formiraju svest učenika o mestu i položaju pojedinih rečeničnih delova u sklopu proste rečenice. Kad se steknu prvi pojmovi o prostoj rečenici, i vežbe će biti konkretnije i bogatije. Rad na stilistici rečenice konkretno se nastavlja do kraja osnovnog školovanja. On se sastoji kako u analizi i oceni učeničkih rečenica iz usmenog izlaganja, tako i u analizi i proceni rečenica u njihovim pismenim sastavima, a naročito i posebno - u analizi rečenica iz dela lektire i govornog jezika.

Sve vrste tih vežbanja, čiji je cilj razvijanje jezičkog mišljenja, izvode se na tekstu ili u toku razgovora.

Znatan deo govornih vežbanja ima za cilj izgrađivanje kulture usmenog izražavanja. U nizu svojih zadataka (pravilnost, lakoća, jasnost, jednostavnost, prirodnost, preciznost, dikcija) te vežbe treba u najvećoj meri da približe učenikov govor književnom izgovoru. S obzirom na veliko šarenilo i veoma primetnu dijalekatsku raznolikost govora učenika, a često i nastavnika, govorenje napamet naučenih odlomaka u stihu i prozi (uz pomoć auditivnih nastavnih sredstava) treba da omogući učeniku ne samo negovanje pravilne dikcije, nego i da ubrza proces približavanja književnom izgovoru.

U svim oblicima negovanja jezike kulture obrazac ili uzor treba da dobije odgovarajuće mesto i njegov značaj se ne sme nikako potceniti. Smišljeno odabran uzor, primeren uzrastu i vrsti, treba da bude cilj do kojeg se stiže uz odgovarajuće napore. I oblici usmenog, kao i oblici pismenog izražavanja, u svim vrstama i tipovima treba da se prikažu učenicima u pažljivo odabranim uzorcima izražavanja. Ukoliko se jedna vrsta usmenog ili pismenog izražavanja kontinuirano ponavlja iz razreda u razred, onda treba u svakom ponovljenom slučaju, u istom ili sledećem razredu, analizom uzorka konkretno pokazati i obim povećanih zahteva (u sadržajnom, kompoziciono-formalnom i jezičko-stilskom pogledu).

Da se uzorci ne bi pretvorili u klišea koja sputavaju učeničku individualnost i samostalnost, vreme između prikazivanja uzorka i izrade odgovarajućeg pismenog zadatka treba ispuniti radom na analizi sličnih sastava. Ovi sastavi mogu biti u formi odabranih tekstova koje učenici sami pronalaze u svojim čitankama ili lektiri, a obavezno i u formi samostalnih domaćih pismenih ili usmenih zadataka - sastava kojima se ostvaruje proces ovladavanja određenim oblikom pismenog ili usmenog izražavanja. U analizi uzoraka treba obratiti pažnju na sve elemente konkretne jezičke strukture: sadržaj i kompozicija sastava, raspored detalja i izražajnost upotrebljene leksike i stilskih postupaka. Nijedan školski pismeni zadatak ne bi trebalo da se izvede, a da se prethodno, na čitavom nizu smišljeno programiranih časova, nije govorilo kako o predmetu koji će biti tema pismenog sastava, tako i o obliku u kojem će ta tema biti obrađena.

Bogaćenju kulture usmenog i pismenog izražavanja posebno će doprineti samostalni rad učenika na prikupljanju odabranih primera jezika i stila. Zbog toga učenici treba da beleže vredne primere: uspele opise, reljefne portrete, pravilne rečenice, kako u pogledu formalne strukture (raspored njenih delova), tako i u pogledu leksike i semantike. Ovaj rad treba da ostvari dva zadatka vezana neposredno za kulturu izražavanja. Prvo, time učenik organizovano individualno radi na razvijanju svoje govorne kulture i pismenosti, a drugo - u obimu svoje čitalačke pažnje razvija onaj njen značajan kvalitet koji mu omogućuje neprestano posmatranje jezika i stila u štivu koje čita. Povremeni časovi ili delovi časova, posvećeni čitanju odabranih primera treba, uz ostalo, da podstiču za rad na samoobrazovanju te vrste.

Podsticanje učenika na literarno stvaralaštvo, shvaćeno svakako u užem i pretežno obrazovno-vaspitnom pogledu, treba primeniti kao frontalan rad s celim odeljenjem, a nikako kao obavezu literarne sekcije. Rad u literarnoj sekciji je slobodno opredeljenje. Učenik osnovne škole, naročito u mlađim razredima, po svojoj prirodi uvek je spreman na kreativnost, pa to treba i podsticati. Usmenim i pismenim vežbama, kad to potreba dopušta, nastavnik će učenicima pokazati kako nastaje stih, kako se reči biraju i raspoređuju da deluju ritmično, kako se konstituiše strofa, kako se gradi portret, kako se opisuje pejzaž ili scena. Uostalom, program nastave usmenog i pismenog izražavanja koncipiran je tako da u sebi sadrži skoro sve elemente i umetničkog jezičkog izražavanja, pa bi ih trebalo povremeno samo objedinjavati i osmišljavati. Podsticanje učenika na literarno stvaralaštvo u dodatnom radu i literarnoj sekciji ima sve bogatije sadržaje i oblike i obimnije posebne ciljeve. Taj rad ne treba poistovećivati s podsticanjem na literarno stvaralaštvo u okviru celog odeljenja.

Jedan od oblika rada na razvijanju i negovanju jezičke čistote jeste i razvijanje svesti o poplavi pozajmljenica u našem jeziku. Nastavnik će, razumljivo, morati da nađe meru u objašnjavanju da svaki jezik nužno prihvata i reči poreklom iz grčkog i latinskog jezika u stručnoj terminologiji. Treba pomoći učenicima u razlikovanju pozajmljenica koje su dobile "pravo građanstva" u našem jeziku od onih reči koje treba energično goniti iz govora. Razgovori o tome treba da se vode u svakoj konkretnoj prilici, kad se naiđe na pozajmljenicu u tekstu ili kad se ona pojavi u govoru učenika; isto tako, sa učenicima valja smišljeno tragati za pozajmljenicama u svakodnevnom govoru i raznim medijima (štampa, radio, televizija i dr.). Zapisivanje domaćih reči, takođe, može da bude podesan oblik negovanja jezičke čistote.

Dopunska nastava

Dopunska nastava se organizuje za učenike koji - iz objektivnih razloga - u redovnoj nastavi maternjeg jezika ne postižu zadovoljavajuće rezultate u nekom od programsko-tematskih područja.

Zavisno od utvrđenih nedostataka u znanjima i umenjima učenika, kao i uzroka zaostajanja, nastavnik formira odgovarajuće grupe s kojima organizuje dopunski rad (na primer: grupa učenika s nedovoljnim znanjem određenih sadržaja i gramatike ili pravopisa; grupa učenika koji nisu savladali neki od predviđenih elemenata književne analize ili oblika usmenog i pismenog izražavanja; grupa učenika sa artikulacionim problemima, itd.). Na osnovu prethodnog ispitivanja teškoća i uzroka, za svaku grupu se stvara poseban, odgovarajući plan rada, čijim će se savladavanjem otkloniti ispoljeni nedostaci u znanju, umenju i veštini učenika. Dopunski rad pretpostavlja i specifične oblike u savladavanju određenih programskih sadržaja (individualizacija nastave - poluprogramiranim i programiranim sekvencama, nastavnim listićima; predavanjima s drukčjim - očiglednijim primerima; posebni grupni i individualni zadaci i dr.). Naročito treba voditi računa o odmerenosti zahteva, kao i o stimulisanju učenika za pokazane rezultate (pohvale, nagrade, pozitivna ocena).

Dopunski rad organizuje se tokom cele nastavne godine, odnosno odmah čim se uoče teškoće pojedinih učenika u usvajanju programskih sadržaja. Čim savlada određenu teškoću ili otkloni nedostatak, učenik prestaje s dopunskim radom van redovne nastave. Tokom dalje redovne nastave takve učenike ne treba ispuštati iz vida, odnosno - diferenciranjem redovne nastave - omogućiti učenicima da gradivo savladaju na redovnim časovima.

Dodatni rad

1. Za dodatni rad opredeljuju se učenici od IV do VIII razreda iznadprosečnih sposobnosti i posebnih interesovanja za nastavu srpskog jezika, odnosno za produbljivanje i proširivanje znanja iz svih ili samo pojedinih programsko-tematskih područja redovne nastave (književnost, jezik, kultura izražavanja, filmska i scenska umetnost). To su oni učenici čija se znanja, interesovanja i darovitost izrazitije ispoljavaju već u I, II i III razredu. Takve učenike uočavaju, prate i podstiču nastavnici razredne nastave i pedagoško-psihološka služba škole sve do IV razreda kada se prvi put organizuje dodatni rad (izvodi se sve do završnog razreda).

2. Dodatni rad se organizuje i izvodi za učenike od IV do VIII razreda, jedan čas nedeljno tokom cele nastavne godine. Izuzetno je važno da se započeta dinamika dodatnog rada održi dok se ne realizuje utvrđeni program. Ukoliko se, izuzetno, dodatni rad organizuje samo u jednom delu nastavne godine, poželjno je da se interesovanje darovitih učenika za ovaj rad docnije ne gasi, odnosno da se oni podstiču na samostalni rad drugim formama rada (npr. pojačanom individualizacijom rada u redovnoj nastavi, davanjem posebnih zadataka, angažovanjem u odgovarajućim slobodnim aktivnostima i dr.).

3. Dodatni rad - zasnovan na interesovanju učenika za proširivanje i produbljivanje znanja, umenja i veština - neposrednije aktivira učenike i osposobljava ih za samoobrazovanje, razvija njihovu maštu, podstiče ih na stvaralački rad i upućuje na samostalno korišćenje različitih izvora saznanja. Pod rukovodstvom nastavnika učenici se u dodatnom radu samostalno služe književnom i neknjiževnom građom (u učenju i istraživanju), te pripremaju i izlažu svoje radove (usmene, pismene, praktične) pred svojom grupom, razredom ili celom školom. Znanja, umenja i veštine koje su stekli istraživačkim, individualnim i grupnim radom učenici koriste u redovnoj nastavi, slobodnim aktivnostima i u drugim prilikama (konkursi, takmičenja, školske i druge priredbe). Učenike koji se posebno ističu u dodatnom radu treba i posebno stimulisati (pohvale, nagrade, stipendije za dalje školovanje, upis u odgovarajuću srednju školu i dr.).

4. Uočavanje potencijalno darovitih učenika u ovoj oblasti ostvaruje se neposrednim praćenjem od strane nastavnika razredne i predmetne nastave, analizom radova učenika i ostvarenih rezultata na smotrama, takmičenjima, intervjuisanjem učenika i roditelja i primenom određenih instrumenata od strane školskog psihologa-pedagoga. Na osnovu dobijenih rezultata praćenja i ispitivanja, interesovanja i želja darovitih učenika i napred navedenih orijentacionih sadržaja, nastavnik zajedno sa učenicima utvrđuje (konkretizuje) program dodatnog rada s grupama ili pojedinim darovitim učenicima. Programom rada obuhvataju se segmenti orijentacionih sadržaja programa (zavisno od interesovanja i želja učenika: sva područja ili samo književnost, odnosno jezik, odnosno kultura izražavanja, odnosno filmska ili scenska umetnost). To znači da nastavnik nije obavezan da s pojedincem ili grupom učenika ostvari orijentacione programske sadržaje u celini. Bitno je da planirani programski sadržaji budu u skladu sa interesovanjima i željama učenika, kao i sa raspoloživim godišnjim fondom časova.

5. Dodatni rad iz srpskog jezika može se realizovati kao individualizovani (primeren pojedinim učenicima) i grupni (za grupe učenika jednog ili više razreda koji se posebno interesuju za iste programske sadržaje dodatnog rada). Zavisno od interesovanja učenika i programskih tema, grupe se mogu menjati (fleksibilnost sastava grupe).

6. Uloga nastavnika u dodatnom radu je specifična. U saradnji sa učenikom (eventualno - roditeljima i školskim pedagogom-psihologom) nastavnik utvrđuje konkretan program dodatnog rada (u razvijenim školama program može da utvrdi i stručni aktiv nastavnika srpskog jezika u razrednoj i predmetnoj nastavi). Realizujući program dodatnog rada, nastavnik za svaku od odabranih tema pronalazi i primenjuje najpogodnije oblike i metode rada, pre svega one koje u najvećoj mogućoj meri aktiviraju sve potencijale učenika, a naročito one koji omogućavaju razvoj kreativnosti učenika. Tokom dodatnog rada nastavnik se postavlja kao saradnik koji stručno pomaže rad pojedinca ili grupe: upućuje i usmerava, pomaže da se dođe do pravih rešenja, zaključaka i generalizacija. Odnos učenika i nastavnika u dodatnom radu je saradnički, neposredniji i bliži nego u redovnoj nastavi, zasnovan na uzajamnom poverenju i poštovanju.

7. U dodatnom radu sa učenicima nastavnik prati i evidentira njihov razvoj i napredovanje, usavršava utvrđene programe, otkriva nove mogućnosti individualizacije rada (problemski zadaci, istraživački radovi, programirane i poluprogramirane sekvence, korišćenje književne i neknjiževne građe i raznih aparata i tehničkih pomagala i dr.), te vrši uopštavanje i primenu stečenih znanja, umenja i veština u različitim situacijama. Obezbeđuje uključivanje učenika u organizovane oblike rada van škole (konkursi, smotre, takmičenja). Za svakog učenika vodi dosije u koji unosi bitne podatke o njegovom napredovanju u razvoju, te se stara da taj dosije prati učenike pre upisa u srednju školu.

8. Učenici se samostalno opredeljuju za dodatni rad iz srpskog jezika (mogu biti motivisani, ali nikako prisiljavani na to). Prilikom opredeljivanja učenika za dodatni rad, objektivno treba proceniti motive koji su uticali na njihovu odluku (u obzir dolaze samo stvarno nadareni učenici, ocene iz srpskog jezika, a želje učenika i roditelja ne predstavljaju presudan faktor, jer ne mora u svakom odeljenju da bude darovitih učenika za ovaj predmet, talentovanih za sve predmete i oblasti). Učenik ostaje uključen u dodatni rad onoliko vremena (godina) koliko želi. Posebno treba voditi računa o tome da se daroviti učenici ne opterećuju iznad njihovih stvarnih mogućnosti i želja (dovoljno je da učenik - uz redovnu nastavu - bude angažovan još samo u jednom vidu vaspitno-obrazovnog rada - dodatnom radu, na primer, iz ovog predmeta).

MATERNJI JEZICI PRIPADNIKA NACIONALNIH MANJINA

(4 časa nedeljno, 144 časa godišnje)

ALBANSKI JEZIK

GJUHA SHQIPE

QËLLIMET DHE DETYRAT

Elementi kryesor i identitetit individual i cili përbën një nga tiparet themelore të një kombi është gjuha. Procesi i cili asnjëherë nuk përfundon është mësimi i gjuhës, prandaj edhe kërkon përkushtim të madh, sepse ka peshë të veçantë, veçanërisht në shkollë ngase kryen funksion të dyfishtë: si lëndë kryesore mësimore dhe si gjuhë për lëndët e tjera shkollore.

Nëpërmjet të lëndës së gjuhës amtare nxënësit aftësohen të lexojnë tekste të ndryshme, të shprehen drejt dhe qartas me gojë e me shkrim në situata të ndryshme, të mësojnë si të hartojnë tregime, të tregojnë ngjarje, të argumentojnë pikëpamje, qoftë me gojë, qoftë me shkrim, të hartojnë shkrime të argumentuara dhe të marrin pjesë aktive në debate, të përdorin gjuhën e tyre amtare në përputhje me situata konkrete të komunikimit. Thelbin e mësimit të gjuhës amtare në shkollë e përbën formimi i shprehive të përdorimit të gjuhës me gojë dhe me shkrim dhe njohja e modeleve kulturore e estetike të domosdoshme për formimin e tyre kulturor.

Programi i gjuhës shqipe për klasën e pestë është konceptuar, jo vetëm si vazhdimësi e programeve të klasave paraprake, por kryesisht si konceptim e lidhje me programin e klasës së gjashtë të shkollës fillore.

Programi i gjuhës për këtë klasë është organizuar përmes këtyre shkathtësive të komunikimit: dëgjimit, të folurit, leximit dhe shkrimit brenda të cilave janë vendosur tërësitë tematike e në kuadër të tyre përmbajtjet programore dhe rezultatet e pritshme.

Nëpërmjet kësaj lënde, nxënësit pasurojnë fjalorin, mësojnë përdorimin e kategorive gramatikore nëpërmjet shkathtësive gjuhësore, rregullat kryesore të saj dhe drejtshkrimin, mësojnë si të vlerësojnë, të ndërtojnë dhe kultivojnë aftësitë e tyre për të gjykuar. Ajo i vë nxënësit në kontakt me veprat madhore të letërsisë kombëtare dhe botërore që janë në pajtueshmëri me dëshirën, kërkesën dhe moshën e tyre. Duke lexuar, nxënësit fitojnë një përfytyrim fillestar për krijimtarinë letrare dhe periudhën kohore të caktuar.

KLASA E VI -të

DETYRAT OPERATIVE

Përforcimi dhe zhvillimi i njohurive të përvetësuara më parë është qëllimi kryesor i mësimit të gjuhës shqipe në klasën e gjashtë e ato janë:

Zhvillimi i shkathtësive të dëgjimit informativ dhe të dëgjuarit aktiv në grup në kuptimin e marrjes së informatave dhe të mesazheve;

Zhvillimi i kulturës dhe shkathtësive të komunikimit, komunikimin verbal e joverbal;

Zhvillimi i shkathtësive të të folurit aktiv individual e në grup në funksion të përvetësimit të gjuhës standarde dhe të thellojë njohuritë themelore gjuhësore;

Zhvillimi i shkathtësive të të shkruarit funksional dhe të shkruarit subjektiv (vetjak);

Të kuptojë dhe të dallojë të lexuarit e teksteve letrare dhe joletrare e të përvetësoj teknikat e leximit;

Të përvetësojë të shkruarit në funksion të përvetësimit të gjuhës, të leksikut;

Të përvetësoj të shkruarit në funksion të drejtshkrimit dhe të pikësimit.

Organizimi i përmbajtjes programore

4 orë në javë, 144 orë në vit.

OBJEKTIVAT PROGRAMORE

Nxënësi duhet të jetë në gjendje:

Të njohë:

Tekste letrare dhe joletrare;

Fjalët e ndryshueshme e të pandryshueshme, tipat dhe llojet e fjalive;

Të kuptojë:

Tekste letrare dhe joletrare;

Fjalët e ndryshueshme dhe pandryshueshme, gjymtyrët kryesore dhe të dytat të fjalisë, fjalitë e përbëra dhe ligjëratën.

Të zbatojë:

Njohuritë e fituara gjuhësore fonetike e gramatikore;

Njohuritë e fituara mbi modelet e shkrimit;

Njohuritë e fituara mbi modelet e teksteve letrare dhe joletrare.

Të analizojë:

Takste letrare dhe joletrare;

Fjalitë e thjeshta dhe fjalitë e përbëra.

Vlerat, qëndrimet, formimi

Të menduarit e pavarur për atë që dëgjon, shpreh, lexon dhe shkruan;

Kulturë e sjelljes personale - qëndrimi, sjellja, toleranca, mirëkuptimi;

Komunikimi, vullneti, bashkëpunimi, ndihma reciproke etj.

PËRMBAJTJA PROGRAMORE

Shkathtësitë e komunikimit

Të dëgjuarit

Të folurit

Të lexuarit

Të shkruarit

I. TË DËGJUARIT

TËRËSITË TEMATIKE

I. 1. Të dëgjuarit informativ;

I. 2. Të dëgjuarit efektiv;

I. 3. Të dëgjuarit e teksteve letrare dhe joletrare;

I. 4. Të dëgjuarit në funksion të përvetësimit të gjuhës;

I. 5. Të dëgjuarit në funksion të zgjerimit të leksikut.

II. TË FOLURIT

TËRËSITË TEMATIKE

II. 1. Të folurit informativ;

II. 2. Të folurit aktiv në grup;

II. 3. Të folurit në funksion të teksteve letrare dhe joletrare;

II. 4. Të folurit në funksion të përvetësimit të gjuhës;

II. 5. Të folurit në funksion të zgjerimit të leksikut;

II. 6. Të folurit joverbal.

III. TË LEXUARIT

TËRËSITË TEMATIKE

III. 1. Të lexuarit e teksteve letrare;

III. 2. Të lexuarit e teksteve joletrare;

III. 3. Të lexuarit në funksion të teknikave të leximit;

III. 4. Të lexuarit në funksion të përvetësimit të gjuhës;

III. 5. Të lexuarit në funksion të zgjerimit të leksikut.

IV. TË SHKRUARIT

TËRËSITË TEMATIKE

IV. 1. Të shkruarit funksional;

IV. 2. Të shkruarit personal imagjinativ;

IV. 3. Të shkruarit në funksion të përvetësimit të gjuhës;

IV. 4. Të shkruarit në funksion të përvetësimit të leksikut;

IV. 5. Të shkruarit në funksion të përvetësimit të drejtshkrimit;

IV. 6. Të shkruarit në funksion të pikësimit.

QASJET NDËRLËNDORE DHE NDËRPROGRAMORE

Gjuha shqipe është mjet komunikimi për të gjitha lëndët, mirëpo lidhje të drejtpërdrejta vihen me:

Edukatë muzikore;

Edukatë figurative

Edukatë qytetare ose fetare;

Punë dore,

Histori;

Gjuhë joamtare, etj.

Pesha dhe rëndësia e lidhjes ndërlëndore përbën një resurs shumë të favorshëm e ndikues në zhvillimin dhe formimin e tërësishëm të personalitetit të secilit nxënës. Mësimdhënësit duhet të punojnë sa më shumë që është e mundur në realizimin e integrimit ndërlëndor, sepse është shumë e domosdoshme në këtë kohë të zhvillimit të kompjuterizimit dhe internetit.

Janë të shumta përmbajtjet dhe temat nga fushat e ndryshme që mund të trajtohen, zhvillohen dhe realizohen si pjesë ndërprogramore. Rëndësia e tyre kryesisht përcaktohet nga mundësitë e sigurimit të literaturës dhe peshës që mund të ketë mosha dhe koha e realizimit. Lidhjet ndërprogramore janë kryesisht të fushave si:

Të drejtat e njeriut - fëmijëve;

Edukimi shëndetësor;

Ekologjia dhe mjedisi;

Barazia gjinore; etj.

UDHËZIME PËR REALIZIMIN E PROGRAMIT

Vendin kryesor në realizimin e përmbajtjes programore e zë metodologjia e mësimdhënies. Mësimdhënësi, gjatë realizimit të procesit mësimor duhet të ketë parasysh strategjinë më efektive, të cilat e mundësojnë mësimin efektiv. Për nxënësit, mësimdhënësi duhet të jetë model në mënyrën e përdorimit të shkathtësive gjuhësore dhe njëherit vëmendja e tij duhet të përqendrohet në disa parime bazë:

Përqendrimi në komunikimin (shkathtësitë e komunikimit) dhe përqendrimi në gjuhën e gramatizuar;

Përqendrimi në nxënësin dhe të nxënit e tij. Në qendër të vëmendje duhet të jetë nxënësi. Karakterin, përparësitë dhe dobësitë e nxënësit mësuesi duhet të bëjë përpjekje që t`i njohë mirë, ta verifikojë a është tip i mbyllur a i hapur, frikacak apo guximtarë, a merr vetë iniciativa apo duhet të nxitet nga mësuesi etj.

Roli i mësimdhënësit është rol vendimtarë që do të ndihmonte në procesin e mësimdhënies dhe mësimnxënies. Kjo do të varet nga planifikimi i orës mësimore: përdorimi i hapësirës në klasë, d.m.th. mënyra e vendosjes së bankave si dhe aktivitetet që zhvillohen në klasë: mënyra e komunikimit, luajtja e roleve, puna në grupe etj.

VLERËSIMI

Vlerësimi ka për qëllim verifikimin se në ç`shkallë kanë zotëruar nxënësit objektivat e përcaktuara, të identifikojë vështirësitë me të cilat ballafaqohen nxënësit, t`u mundësohet atyre që t`i identifikojnë përparësitë dhe pengesat, si dhe t`u ndihmohet nxënësve në përmirësimin e pikave të dobëta.

Mësimdhënësi në vazhdimësi duhet të vlerësojë:

Njohuritë që kanë fituar nxënësit: në ç`shkallë kanë zotëruar nxënësit fjalorin dhe sa është i aftë nxënësi t`i përdorë shkathtësitë gjuhësore;

Pengesat e nxënësve: vlerësohet shkalla e zotërimit të njohurive me qëllim të eliminimit të pengesave dhe të ndihmës së nxënësve për eliminimin e vështirësive;

Integrimin e njohurive të fituara: vlerësohen aktivitete apo projektet e ndryshme që nxënësit realizojnë jashtë programit shkollor dhe integrimin e këtyre njohurive në situata brenda shkollës.

Gjatë procesit mësimor rëndësi të veçantë do të kenë mënyrat e ndryshme të vlerësimit si:

Vlerësimi nga mësimdhënësi; vlerësimi i drejtpërdrejtë dhe i pandërprerë, përcjellja e vazhdueshme e rezultateve të nxënësve si dhe vlerësimi indirekt me anë të testeve;

Vlerësimi nga nxënësi; gjatë punës në grupe ose gjatë përgjigjeve që japin, nxënësit mund të plotësojnë njëri-tjetrin dhe njëkohësisht vlerësojnë mbi bazën e argumenteve;

Vetëvlerësimi; vlerësimi i vetë nxënësit.

Rëndësi të veçantë gjatë vlerësimit duhet t`i kushtojmë të shprehurit me gojë në vazhdimësi, të shprehurit gojor përmes ndërveprimit si dhe të shprehurit me shkrim:

Të shprehurit gojor për ngjarje, tregime, shpjegime;

Pyetjet dhe përgjigjet;

Iniciativat;

Mendimet e pavarura;

Shqiptimin e fjalëve;

Aktivitete brenda punës në grup;

Radhitja e fjalëve në fjali;

Fjalori (leksiku).

PËRMBAJTJA E PROGRAMIT

TË DËGJUARIT DHE TË FOLURIT

I. Kulturë e të folurit/ praktikë gjuhësorë

Vetja dhe të tjerët, jeta në klasë, në shkollë, në shtëpi, në rreth etj.;

Të folurit për informacione të marra nga: mediat (televizioni, radio), shoqëria, interneti etj.;

Përshkrime, tregime, shpjegime, përmbledhje, lutje, qortime, këshilla, përshtypje, shqetësime dhe dëshira

II. Tekstet letrare dhe joletrare

Regjistrat e gjuhës;

Analizë e teksteve me karakter edukativ dhe shëndetësor; identifikimi iI formave tekstore: poezi, prozë, tekst dramatik.;

III. Zhvillimi i gjuhës

Të folurit për veten, familjen, rrethin, dikur dhe sot. Praktikimi i përdorimit të foljeve në kohë, në kontekstet e temave përkatëse; përdorimi i drejtë i përemrave; përdorimi i drejtë i tipeve kryesore të fjalive;

Gjuha standarde dhe dialektore;

IV. Kulturë e të lexuarit

Leximi me zë- artistik (pjesëmarrja në role, recitim, komedi);

Ideja kryesore dhe detajet (lidhjet asociative, krahasimet, kontrastet), zhanret dhe kategoritë letrare: subjekti, kompozicioni, tema, komedia, tragjedia, komentim i teksteve;

V. Zhvillimi i gjuhës

Edukatë shëndetësore, të drejtat e njeriut, barazi gjinore;

Intonacioni në përputhje me shenjat e pikësimit;

Fjalia e thjeshtë dhe fjalia e përbërë;

Parashtesat, prapashtesat dhe mbaresat;

Kohët e thjeshta dhe të përbëra të foljeve dhe kategoritë e tjera të saj- analizë gjuhësore;

Vetja dhe të tjerët, nevojat dhe interesat e tyre, biografia dhe autobiografia, shoqëria jonë dikur dhe sot, njoftime, ftesa, falënderime, urime, përmbledhje, tregime, vjersha, pjesë humoristike, raporte, përshtypje, preferencat;

II. KULTURË E TË SHKRUARIT

I. Kulturë e të shkruarit/të shkruarit individual

Ese, raporte, kërkesa, komente, shkrimi deskriptiv (përshkrues), shprehjet e figurshme dhe frazeologjike (kuptimi I parë dhe I figurshëm);

Rregullat morfologjike, sintaksore dhe leksikore;

Fjalia foljore dhe jofoljore;

Tipet kryesore të fjalive (dëftore, pyetëse, nxitëse, dëshirore, thirrmore) dhe format e tyre (pohore, mohore); fjalitë e pavarura kryesore dhe të varura;

Kryefjala, kallëzuesori i kryefjalës, kundrinori (i drejtë, i zhdrejtë, i zhdrejtë me ose pa parafjalë);

Rrethanori (i vendit, i kohës, i shkakut) si dhe përcaktori dhe ndajshtimi;

Emri, mbiemri, përemrat vetorë, pyetës, lidhorë, të pacaktuar;

Format veprore dhe joveprore të foljeve; foljet e zgjedhimit të parë e të dytë në mënyrën dëftore, lidhore, habitore, kushtore e urdhërore;

Formimi i fjalëve të prejardhura (me parashtesë, prapashtesë, rrënjë) dhe të përbëra; sinonimet, antonimet.

GJUHA SHQIPE

PËRMBAJTJA PROGRAMORE

KL. VI

Gjuhe shqipe dhe letersi

(36x4 = 144 ore në vit)

I. Gjuhe shqipe = 65 ore ne vit

1. Njohuri të përgjithshme = 4 orë

2. Gramatike = 45 ore

3. Te flasim = 8 ore

4. Te hartojme = 8 ore

II. Letersi = 67 ore ne vit

1. Letersi = 39 ore

2. Letersi boterore = 8 ore

3. Letersi popullore = 8 ore

4. Lektyre = 8 ore

5. Teknike e recitimit = 4 ore

III. Hartime dhe korrigjime = 12 ore ne vit

1. Kater harime (dy ne gjysmevjetorin e pare dhe dy ne te dytin).

2. Nje ore per hartim dhe dy per korigjim.

GRAMATIKA

Permbajtja programore

Tema I: Komunikimi

1. Komunikimi: dhënësi(folësi) dhe marrësi(bashkëfolësi)

2. Gjuha e folur

3. Gjuha e shkruar

Flasim dhe hartojmë

4. Si të paraqitemi ose të prezentohemi

5. Si t`i paraqesim ndjenjat tona

Tema II: Fjalia

6. Fjalia, fjalitë me folje dhe fjalitë pa folje

7. Llojet e fjalive

8. Format pohore dhe mohore të fjalive

9. Fjalia e thjeshtë dhe fjalia e përbërë

Flasim dhe hartojmë

10. Si të pyesim

11. Si t`i shprehim dëshirat tona

Tema III: Përbërësit e fjalisë

12. Përbërësit e fjalisë së thjeshtë

13. Funksionet e përbërësëve të fjalisë

14. Kryefjala

15. Kallzuesori i kryefjalës

16. Kundrinori i drejtë

17. Kundrinori i zhdrejtë pa parafjalë dhe kundrinori i zhdrejtë me parafjalë

18. Rrethanori

Fjala dhe përbërësit e saj

19. Fjalë të thjeshta dhe fjalë jo të thjeshta

20. Rrënja, parashtesa dhe prapashtesa

Tema IV: Grupi emëror

21. Grupi emëror, emri

22. Përcakrorët e emrit, përcaktori i shprehur me përemër dëftor dhe pronor

23. Përcaktori i shprehur me mbiemër

24. Përcaktori i shprehur me emër

Flasim dhe hartojmë

25. Shprehim mendimet tona

26. Si t`i bindim të tjerët

Tema V: Folja

27. Folja, veçoritë gramatikore

28. Zgjedhimi i foljeve, mënyra dëftore

29. Mënyrat e tjera foljes

Fjala dhe struktura e saj kuptimore

30. Sinonimet dhe antonimet

31. Fjalët e huaja

32. Të njohim dhe përdorim fjalorin

Tema e VI: Fjalia e përbërë

33. Fjalia e përbërë me bashkërenditje

34. Fjalia e përbërë me nënrenditje

Flasim dhe hartojmë

35. Të bëjmë lëshime dhe vërejtje

36. Të argumentojmë mendimet tona

Bahri Beci - "GJUHA SHQIPE 6"

LETERSI SHQIPE

Permbajtja programore

Tema I. Miqtë tanë

1. Naum Prifti - "Mandolina" (tema)

2. Edmond De Amiçis - "Mirënjohja" (ditari)

3. Elisabet Enrajt - "Një ditë vere në fermë" (personazhet)

4. Riçard Rait - "Njerëz të mirë" (ideja)

5. Sterjo Spasse - "Letër nga fshati" (letra)

6. Nasi Lera - "Djali dhe deti" (simboli)

7. Luigji Pandelo - "Gabojnë prindërit" (tregimi humoristik)

8. Maksim Gorki - "Dëshira për të lexuar"

Tema II. Faqet e vjershës

9. Naim Frashëri - Bagëti e Bujqësi" (epiteti)

10. Gjergj Fishta - "Gjuha shqipe" (krahasimi)

11. Asdreni - "Vjeshta" (rima)

12. Lasgush Poradeci - "Mëngjes" (Arkaizmat)

13. Populli - "Kënga e Dhoqinës"

14. Dritëro Agolli - "Pylli qan për sorkadhen" (Hiperbola)

15. Populli - "Liqeni i Prespës" (Legjenda)

Tema III. Përralla dhe histori të vërteta

16. Mitrush Kuteli - "Ebija e hënës dhe e diellit" (sinonimet)

17. Ezopi - "Luani dhe miu" (Alegoria)

18. Ymer Elshani - "Plaku me violinë" (dialogu)

19. Migjeni - "Luli i vocërr" (metafora)

20. Faik Konica - "Bora" (proza poetike)

21. Homeri - "Priami i lutet Akilit" (drama)

22. F. Noli - "Shekspiri dhe unë" (autobiografia)

Tema IV. Faqet e Vjershës

23. I. Kadare - "Ra si yll po s`u shua"

24. A. Shkreli - "Katër këshilla vetes"

25. Ilirian Zhupa -"Atdheu"

26. Zhak Prever - "Detyrë klase"

27. A. Podrimja - "Me jetue"

28. A. Vinca - "Buzëdrinas"

29. V. Kikaj - "Dy shitëset e luleve"

30. Populli - Gjëegjëza

31. Populli - Bretkosa që do të trashet sa një ka

32. Moris Karen - "Mirësi"

Tema e V. Udhëtime dhe kuriozitete

33. Ramiz Kelmendi - "Në veri" (Reportazhi)

34. Stefan Cvajg - "Në ngushticën e Magelanit" (libri biografik)

35. Marko Polo - "Nëpër rrugët e Azisë" (udhëpërshkrimi)

36. Zhyl Verni - "Nëpër thellësit e detit" (Shkrimi fanatstiko-shkencor)

37. Sokrati - "Këshilla për Domenikon" (shkrimi didaktik)

Rita Petro dhe Xhevat Syla "Lexim 6"

LEKTYRË

1. Migjeni "Zoti të dhashtë"

2. Rrahman Dedaj "Zogu e kulla"

3. Petro Marko "Shpella e pirateve"

4. Mark Tuen "Tom Sojeri"

5. Sulejman Pitarka "Trimi i mire me shoke shume"

6. Ramadan Rexhepi "Kambanaret"

Vërejtje: Arsimtari mund të bëjë zgjedhjen e literaturës shtesë për realizimin e programit.

BUGARSKI JEZIK

(4 časa nedeljno, 144 časa godišnje)

БЪЛГАРСКИ ЕЗИК

Цели и задачи на обучението по български език са:

Цели:

- Целта на изичаване на българския език е учениците да усвоят основните закономерности на българския книжовен език с помощта на който ще могат да общуват в устна и писмена форма; да се запознаят с художествено-литературните и други художествени произведения от българското и световно наследство.

Образователни задачи на обучението по български език са:

- тачене на на лyбов към майчиния език и необходимост за негово развиване и усъвършенстване;

- систематизиране и усвояване на учебния материал, обработен в началния курс;

- теоретично и практично усвояване на фонетичните явления и понятия;

- по-нататъшно наблягане върху разликите между правописа и правоговора в българския език / несъотвествие между броя на звуковете и броя на буквите в отделни случаи/;

- овладяване с нормативната граматика и стилистичните възможности на българския език;

- усвояване на основните граматически понятия: части наречта /видове думи / и граматическите им особености;

- усвояване на простото изречение и частите му;

- упражнения по изразително четене и рецитиране;

- превръщане на правилния изговор в говорен навик;

- речево общуване в различни речеви ситуации; Прилагане на различни речеви дейности/ представяне, осведомяване, разказване, преразказване, описание, изказване/; подготовка за самостоятелно прилагане на посочените дейности;

- по-нататъшно развиване на усет за автентични естетически стойности в художествената литература;

- анализиране структурата на епическата творба, като внимание отделно се отделя на литературните образи;

- откриване на главните мотиви и поетическите картини и техен анализ в епическото произведение;

- създаване на навик у учениците да си служат с различни източници за правилно писане, говорене, обогатяване на речниковия фонд, стилистично разнообразие /правописен, правоговорен, тълковен, синонимен, фразеологичен речници/;

- по-нататъшно подтикване, участие, творческо обогатяване, развиване и ценене на ученическите извънкласови дейности (секции: литературна, езикова, рецитаторска, драматическа, журналистическа и др.);

- овладяване на граматическите категории на глагола, на глаголните форми и особено на преизказните форми на глагола;

- овладяване на умения за разбиране и употреба на причастията;

- овладяване на умения за разбиране и употреба на местоименията;

- усвояване на основните форми на говорната и писмена култура;

- подготовка за откриване на причинно-следсттвените връзки за изразяване на личното отношение към литературното произведение: извличане на устно и писмено заклyчение;

- развиване на способност за откриване на мотивите, основното чувство и поетическите картини в лирическия текст и анализирането им;

ЕЗИК

Граматика

Преговор и затвърдяване на материала по фонетика, правопис, правоговор, морфология синтаксис и стилистика, изучаван в предишните класове, до равнището на неговото практическо приложение. Дума. Строеж на думата. Словообразуване. Проненливо "я" - специфични явления. Подвижен "ъ" - изклyчения. Първа и втора палатализация / съпоставка със сръбски език/. Обеззвучаване на звучните съгласни в края на думите. Глагол. Вид на глагола. Преходни, непереходни и възвратни глаголи. Залог на глагола. Прости и сложни глаголни времена. Минало неопределено време, Минало предварително време. Наклонение на глагола. Видове наклонения. Преизказна форма на глагола. Нелични глаголни форми /причастие/. Звукови промени при глаголните форми. Местоимение. Видове местоимения/всички видове/. Образуване, граматическо и функциомнално значение на местоименията. Части на простото изречение. Определение. Допълнение. Обстоятелствено пояснение. Словоред на простото изречение.

Правопис

Преговор и упражнение на материала от предишните класове. Употреба на главни букви при писане на имена на небесни тела; названия на учреждения, дружества, фирми, книги, вестници. Правопис и правоговор на глаголните форми (1. л. ед. и мн. ч.; 3. л. ед. и мн. ч. Правопис и правоговор на отделни видове местоимения. Обеззвучаване на звучните съгласни в края на думите. /правопис и правоговор/ Правопис и правоговор на отрицателната частица "не" при неопределителните, отрицателните и обобщителните местоимения и при отрицателните причастни форми. Създаване на навик на ползуване на правописен, правоговорен и тълковен речник.

ЛИТЕРАТУРА

Класно четене / работа върху текста в клас/

Първан Стефанов: Дете Народна приказка: Цар Троян с магарешки уши Народна песен: Инџе войвода Подбор от цикъла "Сокол и яребица" Пенчо Славейков: Луд гидия Елин Пелин: Ръченица Иван Вазов: Чорбаџи марковото семейство Алеко Константинов: Пази боже сляпо да прогледа Николай Лилиев: Тихият пролетен дъжд Йордан Йовков: Дойде пролетта Христо Ботев: Хайдути Георги Струмски: Питайте, момичета и момчета Христо Смирненски: Старият музикант Елин Пелин: По жътва Изворче: Стойне Янков Алеко Константинов: Бай Ганxо у Иричека Йордан Йовков: По жицата Хайнрик Хайне: Лорелай Радой Ралин: Жаба и волът Симеон Костов: Вълшебната фея Марк Твен: Том Сойер - славното момче

Извънкласно четене / допълнителна програма/

Йордан Йовков: Старопланински легенди Иван Вазов: Разкази поизбор Христо Ботев: Стихотворения по избор Новица Иванов: Да дръпнеш синџирчето-сборник разкази Александър Дънков: Стихотворения Петър Кочич: яблан Габровски и Шопски Шеги - по избор Џонатон Свифт: Пътуваниятан а Гъливер Произведение от автор на балканските народи /гръцки, турски, румънски, албански/ От приведения списък учителят подбира 5-6 произведения.

Научно-популярни и информативни текстове

Константин Иричек: Пътувания из България Ема Йончева: Млади космонавти Марин Младенов: Между Ерма и Стара планина - сборник народни песни Елин Пелин: Знам и Мога Александър Младенов: Народни песни, приказки, вярвания и обичаи от Босилеградско

От приведения списък учителят подбира 3 произведения.

Работа върху текста

Развитие на фабулата. Спокойно и динамично действие. Ролята на пезажа за композицията на произведението.

Откриване и тълкуване на важните мотиви в епическите произведения.

Вярно и имагинарно описание. Форми на описанието: портрет, пейзаж, авторска характеристика.

Морална характеристика на образите. Откриване техниката на създаване на образите: поведение, диалог, вътрешен монолог.

Черти на характера. Преплитане на положителни и отрицателни черти.

Откриване структурата на мотивите в лирическото стихотворение: развиване на отделните мотиви в поетически картини и тяхното единство.

Различаване на прякото и преносното значение на думите.

Откриване на лирически картини, създадени чрез хипербола и контраст.

При анализа на произведението се усвояват понятията: вътрешен монолог, автобиография, хипербола, контраст, социално стихотворение.

Четене

Съгласуване на четенето наглас с особеностите на художествения и нехудожествения текст.

Проучаване на обработен и необработен текст с цел да се упражни изразителното четене (обусловеност от ритъма, силата и тембъра на гласа; паузата, логическото ударение). Декламиране наизуст на различни видове поетичен и прозаичен текст. Четене и говорене по роли. Упражнение за четене наум, с прецизни предварително поставени задачи (откриване на композиционните елементи, диалог и характеризиране на образите, описание на сходни елементи; откриване на думи, изречения, правописни знаци и др. )

ГОВОРНА И ПИСМЕНА КУЛТУРА

Говорна култура

Разказване с използуване на елементите на композиционната форма (увод, развитие на действието, градация и разпределение на главните и второстепенни мотиви, място на кулминацията, развръзка).

Откриване на особеностите на хронологичното и ретроспективно изложение. Преразказване на текст и откриване структурата на ретроспективно изграден разказ. Разказване с изтъкване на характерните образи в текста. Изборно преразказване: динамични и статични явления в природата. Описание на:

- динамични и статични явления в природата;

- откриване начина на взаимно проникване и смяна на статичните и динамични картини и сцени при описанието и разказването;

- външно и вътрешно пространство (външно пространство: пейзаж на родния край през различно време на деня - при зори, на обяд, привечер, през нощта; вътрешно пространство (дневна стая, кухня, фискултурна зала, сладкарница);

- портретиране въз основа на анализ на подбрани литературни портрети,

- портрети на познати личности от научно-популярната литература;

- портретиране на личности от непосрествената среда (съсед, вестникопродавач, старец, касиерка в магазина). Съобщение - кратко съобщение за училищна акция, тържество, обществена акция в селото или града и др. Oткриване на езиковите и стилни средства, използвани при описанието и портретирането. Упражнения по правилно четене и декламиране. Слушане на звукозаписи на художествени произведения. Звукозаписи на интерпретации на учениците: разискване, преценка, самопреценка. Интерпретация на различни текстове по жанр: научен, административен, журналистичен. Забелязване на разликите.

Писмена култура

Разказване за събития и случки с използване на композиционната форма - по самостоятелно съставен план-тезис. Описание на външното и вътрешното пространство като динамични и статични явления в природата - по даден план. Портретиране на личности от непосредствена среда на ученика - по колективно съставен план. Кратко писмено съобщение за училищна акция / събиране на хартия, чистене на училищния двор и др. /Работа за упражняване техниката на изработка на писмено съчинение /избор на материала, неговото разпределение, използване на цитати, обединяване на разказване и описание и т. н. /. Граматически упражнения: видове думи с граматическите им категории Лексикални упражнени: стилистичнии категории думи: омоними, синоними, диалектизми, архаизми, неологизми. Синтактично-стилни упражнения с различно разпределяне на видовете синтагми и техните зависими части; откриване на разликите в нyансите на значението. Водене на дневник. Писане на сужебно и лично писмо. Шест писмени домашни упражнения и анализирането им по време на час. Четири класни писмени упражнения / по един час за подготовка, изработка и поправка/.

ДОПЪЛНИТЕЛНО ОБУЧЕНИЕ

Допълнително обучение се организира за ученици, които поради обективни причини повреме на редовното обучение не успяват да постигнат завидни резултати по дадедни програмни области. В зависимост от утвърдените недостатъци в знанията на учениците преподавателят оформя групи с които провежда допълнително обучение. Например група ученици с недостатъчни знания по четене, по фонетика и правопис, по морфология, по анализ на литературното произведение, по устно и писмено изразяване и под. Въз основа на предишни проучвания за всяка група се съставя отделен план за работа и прилага се дадена форма на работа: самостоятелна, групова, работа с тестове, работа с нагледни средства и под.) Тук особено значение имат стимулиращите средства: похвали, награди, положителни бележки. Допълнителното обучение се провежда в течение на цялата учебна година, т. е. веднага като се забележи, че група ученици не са в състояние да овладеят дадени програмни съдържания. След като овладеят дадени програмни съдържания такива ученици се освобождават от допълнително обучение, но се следят и по-нататък да не изостават в овладяването на учебния материал, като им се дават диференцирани задачи и упражнения.

Свободно-избираема програма

Свободно-избираемата програма /добавъчно обучение/ се организира за ученици от 4. до 8. клас с повишени способности и засилени влечения за обучението по български език, т. е. за да разширят и задълбочат знанията по всички или отделни програмни области от редовното обучение. Това са ученици, които проявяват повишено интересование още от първи клас, асъщите се следят и наблyдават от учителите и професионалната служба в училището.

Свободно-избираемата програма се провежда с един учебен час седмично в течение на учебната година. Работата с тези ученици не трябва да сяква през учебната година. Ако, пък се работи периодически, трябва през цялата учебна година да се насърчват тези ученици в други форми: индивидуална работа, работа в секции и кържоци.

Свободно-избираемата програма активира и насърчва учениците за самостоятелна работа, самообразование, развива тяханта мечта и насръчва ги за самостоятелно ползване на различни извори на знания. Под ръководството на учителя учениците в този вид обучение служат си самостоятелно с литературна и нелитературна учебна материя, а своите произведения: усмени, писмени, практически представят на класа, училището и обществеността.

Получените знания и умения учениците ползват в редовното си обучение, в секции и кържоци, в участие на конкурси. Същите трбва да бъдат стимулирани с похвали, награди, стипебдии.

Забелязване и отделяне на даровити ученици се прави на първо място от учителя по български език и литература, както и от другите преподаватели и от професионалната служба в училището. Учителят прави ориентационна програма за работа с тези ученици. Тя може да не обхваща цялата учебната програма, а само отделни сегменти от дадени области, в зависимост от интересованията на учениците.

Свободно-избираемата програма може да се реализира като индивидуална и групова за един или повече класове. Групите с течение на времето могат да се променят: допълват, намаляват и пр. в зависимост от интересованията на учениците.

Ролята на преподавателя по български език и литература при провеждане на свободно-избираемата програма е специфична. В този процесс той има ролята на сътрудник, който професионално насочва работата на отделни ученици или група. Отношенията помежду са им на фона на доверие, разбирателство и уважение.

НАЧИН НА РЕАЛИЗИРАНЕ НА ПРОГРАМАТА

Език: граматика и правопис

В езиковото обучение учениците са подготвят за правилна устна и писмена комуникация на стандартен български език. Затова изискванията в тази програма не са насочени само на езикови правила и граматични норми, но и на функцията им. Например, изречението не се запознава само като граматична част (от гледната точка на структурата му), но и като комуникативна част (от гледна точна на функцията му в комуникацията).

Основни програмни изисквания в обучението по граматика е учениците да се запознаят с езика и да го тълкуват като система. Нито едно езиково явление не би трябало да се изучава изолирано, вън от контекста в който се реализира неговата функция. V I и II клас в рамките на упражненията за слушане, говор, четене и писане учениците забелязвант езиковите явления без техните наименования, а от трети до осми клас концентрично и континуирано ще се изучават граматичните съдържания последователно и селективно, имайки впредвид възрастта на учениците.

Последователността се осигурява съе самия избор и разпределението на учебните съдържания, а конкретизирането на степента за обработка, като напътствия научебната практика в отделни класове, посочена е с ясно формулирани изисквания: забеляване, съглеждане, усвояване, понятие, разнознаване, различаване, информативно, употреба, повторение и систематизиране. С посочването на степента на програмните изискванията на учителите се помага в тяхната настойчивост да не обременяват учениците с обем и задълбочена обработка на езиковия материал.

Селективността се провежда с избора на най-основните езикови закономерности и информации, които се отнасят кън тях.

С такова отнасяне към езиковия материал в програмата учителите се насочват тълкуването на граматичните категории да обосновават на тяхната функция, която са учениците запазили и научили да ползват на практика в предишните класове. Последователността и селективността в граматиката най-добре се съглеждат в съдържанията по синтаксис и морфология од I до VIII клас. Същите принципи са проведени и в останалите области на езика. Например, алтернацията на съгласните к, г, х, ю, я, учениците най-напред ще забеляват в строжеа на думите в V клас, а чрез упражнения и езикови игри в този и в предишните класове ще придобиват наивци за правилна употреба на дадените консонанти в говора и писането; елементарни информации за палаталните съгласни ще придобият в шести клас, а придобитите знания за значителните звукови особености в българския език ще се систематизират в VIII клас. По този начин учениците ще придобият основни информации за звуковите промени, ще научат на езикова практика, а няма да бъдат натоварени с описанията и историята на посочените явления.

Елементарни информации по морфология учениците ще от II клас и последователно от клас в клас ще се разширяват и задълбочават. От самото начално учениците ще придобиват навици да забеляват основните марфологични категории, например: във ще II клас освен забелязване на думи, които назовават предмети и същества включва се и разпознаването на род и число на тези думи, ав III клас разпознаване: лицето на глагола. По този начин учениците ще се въвеждат последователно и логически не само в морфологичните, но и в синтактичните закономерности (разпознаване лицето на глагола - лични глаголни форми - сказуемо - изречение). Думите винаги трябва да забелязвам и обработвам в рамките на изречението, в което се забелязват техните функции, значения и форми.

Програмните съдържания, които се отнасят до ударението не трябва да се обработват като отделна методическа единица. Не само в езиковото обучение, но и в обучението по четене и езикова култура, учениците трябва да се учат на книжовната норма, а с постоянни упражнения (по възможност ползване на аудио-визуални записи) учениците трябва да придобиват навици, да слушат правилното произношение на думите.

За обладява е на правописа нужно е да се организрат системни писмени упражнения, различини по съдържание. Покрай това, на учениците от ранна възраст трябва да се дават напътствия да си служат с правописа и правописния речник (училищно издание).

Упражненията за овладяване и затвърдняване на знанията по граматика до степен прилагането им на практика в нови речеви ситуации произлизат от програмните изисквания, но са обусловени и от конкретната ситуация в класа - говорните отстъпки от книжовния език, колебанията, грешките, които учениците допускат в писменото изразяване. Затова съдържанията за упражнения по езиково обучение трябва да се определени въз основа на систематичното напредване в говора и писането на ученика. По този начин езиковото обучение ще има подготвителна функция в правилното комунициране на съвременен книжовен български език.

В обучението по граматика трябва да се прилагат, следните постъпки, които на практика са се показали съе своята функционалност:

- Насърчване на съзнателните дейности и мисловна самостоятелност на учениците.

- Премахване на мисловната интерция и ученически склонности за имитиция.

- Обосноваване обучението на съществени ценности, т. е. на знчителни свойства и стилистичните функции на езиковите явления.

- Уважаване на ситуационното обуславяне на езиковите явления.

- Свързване на езиковото обучение с приключения от художествения текст.

- Откриване на стилистичните функции, т. е. изразителността на езиковите явления.

- Използване на художествените приключения като насърчване за учене на майчиния език.

- Системни и осмислени упражнения в говора и писането.

- По-ефикасно преодлояване на етапите за разпознаване на езиковите явления.

- Свързване знанията за езика в континуитет с непосредствената говорна практика.

- Осъществяване континуитета в системата на правописни и стилистични упражнения.

- Подбуждане на езиковата изразителност на ученика в ежедневието.

- Указване на граматична съставност от стилистични граматични средства.

- Използване на съответни илюстрации за подходящи езикови явления.

В обучението по граматика функционални са онези постъпки, които успешно премахват мисловна интерция на ученика, а развиват интерес и самостоятелност у учениците, което подтиква тяхното изследователско и творческо отношение към езика. Посочените указания в обучението подразбират неговата свързаност с живота, езиковата и художествена практика, т. е. с подходящи текстове и речеви ситуации. Затова указанието за съответни езикови явления на изолирани изречения извадени от контекста е означено като нежелано и нефункционално постъпване в обучението по граматика. Самотните изречения лишени от контекста биват мъртви модели добри формално да се преписват, да се учат наизуст и да се възпроизвеждат, а всичко това пречи на съзнателната дейност на учениците и създава съответна основа за тяхната мисловна интерция.

Съвременната методика в обучението по граматика се залага центъра на тежестта при обработка на езиковите явления да бъде обоснована на съществени особености, а това означава техните значителни свойства и стилистични функции, което подразбира изоставяне на формалните и второстепенните белези на изучаваните езикови явления.

В езиковото обучение нужно е да се съглеждат езиковите явления в ежедневието и езиковите околности, които обуславят техното значение. Учениците трябва да се насочват да използват изгодни текстове и речеви ситуации, в които дадено езиково явление естествено се явява и изказва. Текстовете трябва да са познати на учениците, а доколкото неса трябва да се прочетат и да се раязговаря върху тях.

Учителят трябва да има в предвид, че запознаването на същността на езиковите явления често води чрез преживелици и разбиране на художествен текст, което ще бъде допълнително насърчване за учителя при даване на напътствия на учениците да откриват стилистичните функции на езиковите явления. Това ще допринесе развитието на ученижеския интерес към езика, понеже художествените приключения съчиняват граматичното съдържание по-конкретно, по-леко за прилагане.

Нужно е учителят да има в предвид значителната роля на систематичните упражнения, т. е. учебния материал не е овладян добре ако не е добре упражнен.

Това означава, че упражненията трябва да бъдат съставна част при обработка на учебните съдържания, повторението и затвъдняването на знанията.

Методика по езиково обучение теоретично и практически указва, че в обучението по майчин език трябва по - скоро да се преодоли степента на препознаването и възпроизвеждането, а с търпеливо и упорито старание да възприемат знания и навици - приложимост и творчество. За да се на практика удовлетвори на тези изисквания, функционално е във всеки момент знинията по граматика да бъдат във функция на тълкуването на текста, с което се издига от препознаването и възпроизвеждането до степен на практическо приложение.

Прилагането на знанията за езика на практика и неговото преминаване в умения и навици се постига с правописни и стилистични упражнения.

Учениците трябва континуирано да се подтикват към свързването на знанията си с комуникативния говор. Една от по-функционалните постъпки в обучението по граматика е упражняването обосновано в използването на примери от непосредствената говорна практика, което обучението по граматика доближава од ежедневните потребности, в които се езика явява като мисловна човешка дейност. Обучението по този начин бива по-практично интересно, което на ученика прави удовлетворение и дава възможности за неговите творчески прояви.

Съвременната методика на обучение изтъква поредица от методически похвати, които трябва да се прилагат в програмните съдържания по езикознание и които дават възможност да всеки съзнателен път, започвайки от този, който е в рамките на учебния час, получи своята структура.

Обработката на нови програмни съдържания подразбира прилагане на следните методически похвати:

- Използване на подходящ текст върху който се съглежда и обяснява дадено езиково явление. Най-често се използват кратки художествени, научно популаяни и публицистични текстове като и примери от писмените упражнения на учениците.

- Използване на изкази (примери от подходящи, текущи или запоменени) в речевите ситуации.

- Насърчване на учениците да подходящия текст разберат цялостно и подробно.

- Затвърдняване и повторение на знанията за научените езикови явления и понятия, които непосредствено допринасят за по-леко разбиране на учения материал (ползват се примери от учен текст).

- Насърчване на учениците да забелязват в текста примери от езикови явления, които са предмет на опознаването.

- Съобъщаване и записване на новия узор и насърчване на учениците да забелязаните езикови явления изследователски съгеждат.

- Осъзнаване важните свойства на езиковите явления (форми, значения, функции, промени, изразителни въможности...).

- Разглеждане на езиковите факти от различна гледна точка, тяхната компарация, описване и класификация.

- Илюстриране и графическо представяне на езиковите понятия и техните отношения.

- Дефиниране на езиковото понятие; изтъкване свойствата на езиковите явления и забелязаните закономерности и правилности.

- Разпознаване, обяснение и прилагане на овладяния учебен материал в нови ситуации и от примерите, които дават самите ученици (непосредствена дедукция).

- Затвърдняване, повторение и прилагане на усвоените знания и умения (поредни упражнения в училището и у дома).

Посочените методически постъпки помежду си се допълват и реализират се в непрекъснато и синхронно предположение. Някои от тях могат да бъдат реализирани преди започването на часа в който се разглежда даденото езиково явление, а някои след завършването на часа. Така например текст, който се използва за усвояване на знания по граматика трябва да бъде запознат предаварително, а някои езикови упражнения са задача за домашна работа. Илюстрирането, например, не трябва да бъде обезателн етап в учебната работа, но се прилага когато му е функционалността безспорна.

Паралелно и сдружено в посочения съзнателен път протичат всички важни логически операции: наблюдение, съпоставка, заключение, доказателство, дефиниране и даване на нови примери. Това означава, че часовете в които изучава съдържанието по граматика нямат отделни етапи, т. е. ясно забележими преходи помежду тях. Виден е прехода помежду индуктивния и дедуктивния метод на работа, като и осъзнаването на езиковите явления и упражняване.

Литература

Въвеждане на най-малките ученици в света на литературата, и в останалите, така нар. Нелитературни текстове (популярни, информативни) представлява изключително отговорна преподавателска задача. Именно на този степен образование получават се основни и не по-малко значителни знания, умения и навици, от които до голяма степен ще зависи ученическата литературна култура, но и неговата обща култура, върху която се изгражда цялото образование на всеки образован човек.

Премахната е неестествената граница между областите литературе и извънкласно четене. Така всички видове текстове за обработка получават еднаква тежест. Литературата, предназначена за даден клас е пазпределаена на литературни родове: лирика, епос, драма. Различията са в тяхната цялостна художествена или информативна стойност, които влияат на определени методически решения (приспособяване на четенето към вида на текста, тълкуване на текста в зависимост от неговата вътрешна структура, връзката и групировката с определени съдържания по други предметни области - граматика, правопис и езикова култура и др.

Текстовете по литература представляват програмна основа. Учителят има начална възмоъжност предложените текстове да приспособи към учебните нужди в своя клас, но задължително трябва да има свободен избор от нашето народно устно творчество и т. Нар. Литературни текстове - към програмните изисквания.

Четене и тълкуване на текст

Особеностите и деликатностите на този предметен сегмент не са толкова в програмирините съдържания, колкото са във възрастовите възможности на наймалките ученици, дадените сйдйржания добре да се приемат, за да може получените знания и умения функционално да си служат във всички останали учебни обстоятелства. Въз основа на това,четенето и тълкуването на текста в началните класове е във функция на по-нататъшното усъвършенствене на гласно четене, а след това последователно и систематично въвеждане в техниката на четене наум, както и усвояване на основни понятия, отношения и реалации, която съдържа в себе си прочетения текст.

Четене на текст, преди всичко, на най-малките възрастови групи имат всички белези на първо и основно овладяване на тези умения като знания, предимно в първи клас. Особено е важно учениците постепенно и функционално добре да овладеят четенето на глас, което в себе си съдържа някои от важните особености на логическото четене (изговор, височина на гласа, пауза, интонационно приспособяване и др. ), и което естествено ще се стреми към все по-голяма изразителност във втори клас (нагласяване, емоционално приспособяване, темп и др. ), с което се по-леско усвоява техниката на изразителното четене (трети клас). След това, от особена важност е всяко четене на глас и на всеки ученик поотделно, след като е прочен някой текст, трябва от своите другари в класа и учителя да разбере какво е било добро в тога четене, какво трябва да се промени, за да бъде още по-добро.

Последователността и систематичността могат да се използват при оспособяваването на ученика за четене наум. Този начин в низшите класове представлява сложен учебен процес, от гледна точка на изкусен оформен читател това не изглежда така. Четенето наум, всъщност съдържа редица сложени мисловни действия, които ученикът трябва спонтанно да овладее, а отделен проблем е т. Нар. Вътрешен говор. Затова при повечето ученици в първи клас това четене най-напред се изразява във вид на тихо четене (тихо мрънкане), за да поне по-късно или чрез упорити упражнения получи необходимите белези. Несъмнено между тях трябва да се изтъкнат различните видове мотивиция, подтикване и насоченост, с които по-лесно се доживяава и разбира текста, който се чете, та четенето наум, от методическо становище съвременното обучение по литература, става необходимо условие за добро тълкуване на текста.

Тълкуването на текст в долните класове представлява изънредно сложен и деликатен програмен процес. Текстът е основно програмно съдържание, който има водеща и интеграциона роля в обучението, защото около себе си събира определени съдържания и от други предметни области. Но, заради възрастовите ограничения в тълкуването и усвояването на основните структури, а особено художествени фактори на текста необходимо е да се изразят много инвентивности, систематичности и упоритости при оспособяването на учениците за постепенно забелязване, разпознаване, а след това образложение и спонтанно усвояване на неговите основни предметности.

В първи клас тълкуването на текста има изразителни белези на спонтанен и свободен разговор с учениците за относителни подробности - пространствени, временни, акционни - с цел да се провери дали прочетеното е разбрано, т. е. дали е във функция на активни упражнения, добро четене на глас и наум. Чрез инвентивна мотивация, подтик и насърчване (кой, къде, кога, защо, как, с какво, заради какво, какво е радостно, тъжно, смешно, интересно, обикновенно и пр.) - на учениците се дава възможност да видят, запомнят, открият, съпоставка, обяснът и анализират дадени неща, които представляват предметност на прочетения текст.

Във втори клас подходът при тълкуване на текста почти е еднакъв као и в първи клас, само че изискванията по своя природа са повече, а програмните съдържания адекватно допълнени (самостоятелно съобщаване на впечатления за прочетения текст, завземане на собствени становища за важни неща в текста и устно образложение, защита на такива становища, откриване и разбиране на посланието в текста, разпознаване на откъса, забелязване на характерни езикови стилни понятия и пр.).

Учениците трябва систематично и на добър начин да се подтикват към включване в библиотеката (училищна, местна) формиране на класова библиотека, подготвяне на книги за изложба, слушане и гледане на видео записи с художествено изказване (говорене, рецитиране) на текста, организиране на срещи и разговори с писатели, литературни игри и състезания, водене на дневник за прочетени книги (заглавие, писател, впечатление, главни герои, избрани изречения, необикновенни и интересни думи и пр.) - формиране на лична библиотека, видеотека и тн.

Такъв и на него подобен методически подход на четене и тълкуване на текста, при което особено внимание трябва да се обърне на ролята на ученика като значителен учебен фактор (колкото се може по-лоляма самостоятелност, свободно проучване и изразяване, да се даде въможност на лично мнение) осъществяват се някои от основните начала на съвременното обучение по литература, между които на най-вероятно постепенното и осмисленото въвеждане на ученика в сложния свят на литературното художествено производение и планово обогатяване, усъвършенстване и запазване на неговата езикова култура.

Четене од I до VIII клас

Тълкуване на текста засновава се на четенето му, преживяването и разбирането. При това качеството на овладяване на поръките е направо обусловено от качественото четене. Затова различните форми на насоченото четене са основно предусловие учениците по време на обучението да получават познания и с успех да се насочват в света на литературното произведение.

Изразителното четене се поддържа систематично с постоянно завишаване на изискванията при което колкото се може повече да се използват способностите на учениците за да се получи високо качество в умението на четенето. Тези упраянения провеждат се по план с преждевременна подготовка от страна и на учителя и научениците. В своята подготовка учителят предварително подбира отговарящ текст и подробно разглежда онези негови страни, които ще съотвествуват на изразителното четене. В зависимост от мисловно-емоционалното съдържание на текста, учителят завзема дадено становище и приспособява силата, тембъра, ритъма, темпото, интонацията, паузите, логическото ударение и звуковите трансформации според обстановката. От време на време си служи с фоно записи на образцово четене. Понеже изразителното четене се упражнява върху предварително анализиран и добре разбран текст, по процеса на успешно овладяване и разбиране на текста е необходима постъпка в подготовка на учениците за изразително четене. В рамките на на нпосредните подготовки в VI, VII и VIII клас периодически и отделно се налаизират психическите и езиково-стилистични фактори които изискват дадена говорима реализация. При отделнислучаи учителят заедно с учениците подготвя текст за изразително четене с предварително отбелязване на ударението, паузите, темпото и звуковите модулации.

Изразително четене се упражнява върху различни видове текстове по форма и съдържание; ползват се лирически, прозаични, драматични текстове; в стихотворна и прозаична форма в разказвателнаи описателна форма, в форма на диалог и монолог. Особено внимание се обръща на емоционалната динамичност на текста, на неговата драматичност, на писателската реч и речта на героите.

В класа трябва да са обезпечени дадени условия за изразително четене и казване, в класа да се създаде добра слушателска публика, заинтересована и способна критически и обективно да преценява качеството на изразителното четене и казване. С помощта на аудио записи на учениците трябва да се даде възможност да чуят своеточетене и критически да се отнасят него. На уроци за разработка на литературно произведение ще се прилагат опитите по изразително четене.

Четенето наум е най-продуктивна форма за получаване на знания, затова в обучението му се обръща особеннп внимание. То винаги е насочено и изследователско; чрез него учениците се оспособяват за всекидневно получаване на нови знания и за учене. Упражненията по четене направо се включват в останалите форми на работа и винаги са във функция на получаване на знания и разбиране не само на литеретурен текст, а на всички добре обмислени текстове. Прилагането на текст-метод в обучението подразбира твърде ефективни упражнения за овладяване на бързо-то четене нау с разбиране и допринася за равиване на способностите на учениците да четат флексибилно, да хармонизират бързината на четенето с целта на четенето и характеристиките на текста който читат.

Качественото четене наум се подтиква с предварително насочване на учениците към текст и с даване на съответни задачи, а след това задължителна проверка върху разбиране и прочетения текст. Информативното, продуктивното и аналитичното четене най-добре се насръчват със самостоятелни изследователски задачи, които на учениците се дават в подготвителния етап за обработка на текст или за обработка на материал по граматика и правопис. По този начин се подобряват логиката и темпото на четене, а особено бързината на разбиране на прочетения текст, с което учениците се оспособяват за самостоятелно учене. Учениците от по-горните класове се насочват към бегло четене, което е обусловено от бързината и истински прочетен текст. То се състои от бързо търсене на информации и значения в текста, при което не се прочете всяка дума, с поглед се преминава през текста и чете се с прескачане (междузаглавия, подзаглавия, първите редове в частите, увод, заключение. При упражняване на учениците в бегло четене, предварително се поставят дадени задачи (търсят се дадени информации, сведения и под.), а след това се проверява качеството на тяхното осъществяване и мери се времето за което задачите са реализирани. Учениците с бегло четене за да си припомнят, преговорят и запомнят се оспособяват да четат подчертани и по друг начин предварително обозначени части в текста "с молив в ръка."

Изразително казване на запомнени текстове и откъси в прозаична и о стихотворна форма е значителна форма на работа в развиване на говорната култура на ученика. Убедителното говорене на текст е предусловие за природно и изразително казване на стихове. Затова е желателно от време на време на един и същ час да се упражняват и сревняват казване на текстове в проза и стих.

Наизуст ще учат къси прозаични текстове (разказване, описание, диалог, монолог), различни видове лирични стихотворения. Успехът на изразителното казване значително зависи от начина на учене и логическото усвояване на текста. Ако се учи механически, както бива понякога, усвоеният автоматизъм се пренася и на начина за казване. Затова отделна задача на учителя е учениците да привикне на осмислено и интерпретативно учене низуст. По време на упражненията трябва да се създадат условия казването да въде "очи в очи", говорителя да наблюодава лицето на слушателя и със публиката да свърже емоционален контакт. Максимално внимание се посвещава на говоримия език с неговите стойности и изразителни възможности и особено на природното поведение на говорителя.

Тълкуване на текста от III до VIII клас

С обработка на текста се започва след успешно интерпретативно четене на глас и четене наум. Литературното произведение се чете според необходимостите и повече пъти, все докато не предизвика дадени преживявания и впечатления, които са необходими за по-нататъшно запознаване и пручване на текста. Различни форми на наповторно и насочено четене на цълото произведение или от откъс, задължително се прилага при обработка на лирични произведения и къси епични текстове.

При обработка на текста ще се прилагат в повечето случаи комбинирани - аналитични и синтетични подходи и становища. Към литературното произведение се подхожда като към сложен и неповторим организъм в който всичко е обусловено от причинно-следствени връзки, подтикнато от жизнен опит и оформено с творческо въображение.

Учениците трябва да свикват своите впечатления, становища и съждения за литературното произведение ревностно и подробно да исказват с доказателства от самия текст и така да се оспособяват за самостоятелен исказ, изследователска дейност и завзимане на критически становища към произволни оценки и заключения.

Учителят ще има напредвид, че тълкуване на литературното произведение в основното училище, особено в долните класове, е по начало предтеоретическо и не е обусловено от познаване на професионална терминология. Това обаче, не пречи да и обикновен разговор за четиво в долните класове бъе професионално заснован и реализиран с много инвентивност и изследователска лкобопитност. По-качествено е проектиране на учениците по дадена художествена картинка и какви впечатления и преживявания тя предизвиква във въображението им. Затова още от първи клас учениците свикват да изказват своите впечатления, чувства, асоциации и мисли предизвикани о картинното и фигуративното прилагане на поетическия език.

Във всички класове обработката на литературното произведение трябва да бъде пропита с решаване на проблемни въпроси, които са подтикнати от текста и художественото преживяване. По този начин ще се стимулира любопитството у учениците, съзнателната активност и изследователската дейност; всестранно ще се опознае произведението и ще се даде възможност на учениците за афирмация втрудовия процес. Много текстове, а особено откъси от произведения, в образователния процес изискват уместна локализация, понякога и многопластова. Приспособяване на текста във временни, пространствени и обществено-исторически рамки, даване на необходмите сведения за писателя и възникване на произведението, както и характерни информации, които предходят на откъса - всичко това са условия без които в повечето случаи текстът не може да бъде интензивно преживян и правилно разбран. Затова психологическата реалност от която произлизат тематичния материал, мотивите, героите трябва да се представяат в подходяща форма и в инзи обем, който е необходим за пълноценно преживяване и сериозно тълкуване.

Методика на обучението по литература вече няколко десетилетия теоретически и практически развива и постоянно усъвършенствува учителското и ученическото изследователско, изобретателско и творческо отношение към литературно-художественото произведение. Литературата в училище не се преподава и не се учи, а се чете, усвоява, с нея се наслаждава и за нея се говори. Това са начините та обучението по литература разширява ученическите духовни хоризонти, да развива изследователските и творческите способности на учениците, тяхното критическо мислене и художествен усет; засилва и култивира литературния, езиковия и жизнения санзибилитет.

Модерната и съвремена организация на обучение по майчин език и литература подразбира активна роля на учениците в образователния процес. В съвременното обучение по литература ученикът не трябва да бъе пасивен слушател, кото в дадени моменти ще препредаде "наученият материал", относно преподаването на учителя, а деен субект, който изследователски, изобретателски и творчески участва в проучване на литературно-художествените произведения.

Ученическата дейност трябва всекидневно да минава презтри работни етапи; преди часа, по врема на часа и след часа. През всички етапи ученикът трябва систематично да свиква да по време на четенето и проучването на произведението самостоятелно да решава многобройни въпроси и задачи, които до голяма степен емоционално и мисловно ще го ангажират, ще му предоставят удоволствие и ще му подбудят изследователското любопитство. Такива задачи ще бъдат силна мотивация за работа, които са предусловие да се осъществят предвидените интерпретативни цели. Учителят трябва да постави задачи, които ученика ще подтикват за забелязава, открива, изследва, прецентява и прави заклюоченице. Ролята на учителя е в това да обмислено помогне на ученика, така че ще развива неговите индивидуални способности, като и адекватно да оценяава на ученика и неговите резултати във всички формина дейност.

Проучване на литературно-художественото произведение в обучението е сложен процес, който започва с подготовки на учителя и ученика (мотивиране на ученика за четене, пречитяване и проучване на художествения текст, четене, локализация на художествения текст, изследователски подготвителни задачи) за тълкуване на произведението. Централни етапи в процеса на проучаване на литературно-художественото произведение в обучението са методологическо и методично засноваване на интерпретациятаи нейно развитие по време на часа.

В засноването и развиването на интерпретацията на литературно-художественото произведение основно методологическо определение тябва да бъде превъзходна насоченост на интерпретацията към художествения текст. Съвременната методика на обуление по литература, следователно се определя за вътрешно (именентно) изучаване на художествения текст, обаче тя никак не пренебрегва необходимата нужност за прилагане и на извънтекстови становища за да литературно-художественото произведение бъде качествено и сериозно разтълкувано. Покрай посочените методологически определния, интерпретацията на литературно-художественото производение твябва да удовлетвори и на изискиванията, които й поставя и методиката на обучение по литература: да бъде оригинална, естетически мотивирана, всестранно хармонизирана с целите на обучението и познатите дидактически начала, да има естествена кохерентност и последователност, а методологическите и методичните постъпки на всяка отделна част при интерпретация осъщесвят единството между анализ и синтез.

Рамковите определения на основите на методологическата ориентация при интерпретацията на литературно-художественото произведение трябва до голяма степен да бъде насочена към художествения текст. Едно от най-важните начала при интерпретацията на литераутрно-художественото произведение е да се удовлетвори на изискването -с изясняването на приметите стойности да се обхване произведението изцяло. При интерпретацията на литературно-художественото произведение обединителни и синтетични фактори биват: художествено преживяване, текстови цялости, характерни структурни елементи (тема, мотиви, художествени картински, фабула, сюжет, литературни образи, поръки, мотивационни постъпки, композиция) форми на казване, езиково-стилистични постъпки и литературни проблеми.

Във всеки конкретен случай, следователно, на добри естетически, методологически и метотодични причини трябва да се засновава подбора на онези стойностни фактори към бъде насочвана динамиката на интерпретиране на литаратурно-художественото произведение. Няма известни и завинаги открити начини чрез които се навлиза в света на всяко литературно-художественото произведение, а тези начини понякога са различни в подхода на всяко литературно-художественото произведение - до такава степен доколкото то е автономно, самобитно и неповтворимо.

Литературни понятия

С литературните понятия учениците ще се запознаят при обработка на дадени текстое и с помощта на текстое и с помощта на ретроспективния преглед в опита на четенето. Така например при обработка на патриотично стихотворение, при което ще се направи къс поглед върху две-три стихотворения от същия вид, обработени по-рано, ще се обработи понятието патриотично стихотворение и ще се усвояват знания на този вид лирика. Запознаване с метафората ще бъде изгодно тогава, когато учениците в предварителни и предтеоретически постъпки са откривали изразителността да даден брой метафорични картини.

Функционални понятия

Функционалните понятия не се обработват отделно, а в процеса на обучението се посочва на тяхнта приложимост. Учениите ги спонтано усвояват в процеса на работа в текущите информмаии по реме на час и с паралелно присъствие на думата и с нея обозначеното понятияе. Необходимо е само учениците да се подтикват да приведените думи (както и други сходни на тях) разберат, схванат и да ги приложат в дадени ситуации. Ако, например се изисква да се забележат обстоятелствата, които влият на поведението на някой литературен герой, ученикът приведе тези обстоятелства, тогава това е знак, че това понятие съответната дума е разбрал в пълното й значение.

При устното и писменото изразяване, между другото ще се проверява дали учениците са добре разбрали и правилно употребяват думите: причина, условие, обстановка, поръка, отнешение и под. По време на обработка на литературното произведение, както и в рамките на говорните и писмени упражнения ще се изисква учениците да откриват колкото се може повече особености, чувства, духовни състояния на оделни герои, при което тези думи се записват и така спонтано се обогатява речника с функционални понятия.

Функционалните понятия не трябва да се ограничават на дадени класове. Всички ученици от един клас няма да могат да усвоят всички по Програмата предвидени понятия на този клас, но затова пък спонтано ще усвоят значително количество понятия, които са по Програмата в горните класове. Усвояването на функционалните понятия е непрекъснат преоцес във възпитателно-образователната дейност, а осъществява се и проверката в течение на реализация на съдържанията по всички програмно-тематични области.

Езикова култура

Оперативните задачи за реализиране на учебните съдържания на тази области ясно показват, че последователността във всекиденвната работа за развиване на ученическата езикова култура е една от найважните методически задачи; трябва да се изпитат способностите на всяко дете за говорна комуникация, чрез проверки когато се записват в училище. В първи клас децата започват да упражняват езиковата култура, чрез различни устни иписмени упражнения, последователно се учат за самостоятелно изразяване на мислите, чувствата в обучението, но и тъв всички области в училището и извън него където има условие за добра комуникация с дялостно разбиране. Правилна артикулация на гласовете и графически точна употреба на писмото, местният говор да се смени със стандартен книжовен език в говора, четенето и писането; свободно да преразказват, описват и правилно да употребяват научените правописни правила. Разновидните устни и писмени упражнения, които имат за цел обогатияване не речника, овладяване на изречението като основна говорна категирия и посочване на стилистичните стойности на употреба на езика при говорене и писане и пр. - са основни учебни задачи при осъществяането на програмните съдържания за езикова култура.

Тази предметна област е малко по-различно усторена в отношение на предишните програми. Преди всичко изградено е друго, по-подходящо заглавие, което същевременно е по-просто и по-всеобхватно от преди ползваните термини. Също така, преуредена е структурата на програмните съдържания, които сега са по-прегледни, систематични и познати, без повторения и объркване. Въз основа на съвкупното начално обучение, съществуват езикови названия, които ученикщт на рази вщзраст трябва систематично и трайно да усвои, затова са замислени като програмни съдържания (изисквания). До тяхното трайно и функционално усвояване пътят води чрез много разнообразни форми на устни и писмени езикови изказвания на учениците, а това най-често са: езикови игри, упражнения, задачи, тестове и т.н. Например най-малките ученици трябва да се оспособят самостоятелно и убедително добре да описват онези жизнени явления, които с помоща на езиковото описване (дескрипцията) ще бъдат по-познати (предмети, растения, животни, хора, пейзаж, интериор и пр.). Поради това, описването като програмно изискване (съдържание) явява се във всички четири класа. Осъществява се като знание и умение, чрез употреба на такива форми на работа, които чрез ефикасни, икономични и функционални постъпки в учебната среда, ученическата и езикова култура ще я направят по-трайна и по-достоверчива. Това се говорни упражнения, писмени упражнения, (или умела комбинация на говорене и писане), писмени работи, изразително изказване на художествени текстове, автодиктовка и под. А това важи в по-малка или в по-глоляма степен за всички останали видове на ученическото езиково изразяване.

Основни форми на устното и писмено изразяване в началния курс представляват програмните съдържания за получаване, усъвършенстване и тачене на правилна и достоверна езикова култура на малкия ученик. Някои от тези форми (преразказване) съществуват в предварителните изследвания на децата когато се записват в пръви клас, което означава, че на тях трябва да се гледа като на езиков опит, който първокласниците в известна степен вече имат. Оттук и нуждата, чрез усъвършенстване и опазване на основните форми на говорната комуникация да започне още преди формалното опсименяване на учениците.

Преразказването на разнообразни съдържания представлява най-елементарен начин на езиковото изказване на ученика в обучението. И докато в споменатите предварителни изследвания, както и в подготовките за усвояване на началното четене и репродукция на определени съдържания пристъпва свободно, вече до края на тнр. Букварно четене, дори и по-нататък трябва да се постъпи по план, осмислено и последователно. Преди всичко, това означава предварително да се знае (а това се посочва в оперативните разпределния на учителя) кои съдържания ученикът ще преразказава по време на обучението. Техният подбор трябва д аобхваща не само текстове, и не само тези от читанката, но и от други източници (печат, театър, филм, радио и телевизия и под.). След това учениците трябва навреме да бъдат мотивирани, подтиквани и насочвани на този вид езиково изразяване, а това значи да им се даде възможност самостоятелно да се подготвят за преразказване, но в което същевремено ще бъдат интегрирани и дадени програмни изисквания. След това, трябва се внимава да се преразказват само тези съдържания, които са анализирани и за които вече е говорено с учениците. Накрая, и преразказването, и всички видове на ученическото изразяване, трябва да се оценяват (най-добре в паралелката и с участие на всички ученици и с подкрепа на учителя.)

Говоренето в сравнение с преразказването е по-сложна форма на езиково изразяване на ученика понеже докато преразказването е преди всичко репродукция на прочетеното, изслушаното и видяното съдържание, говоренето представлява особен вид творчество, което се крепи на онова което ученикът е преживял или произвел в своята творческа фантазия. Затова говоренето търси особен интелектуален труд и езиково устройство. Поради което ученикът е всестранно ангажиран: в подбора на темите и техните подробности, в компонирането на подбрани детайли и в начина на езиковото изобразяване на всички структурни елементи на разказа. Така например в стъпителните разговори за домашните и дивите животни, при обработване на басня, която се чете и тълкува няма да даде желаните резултати на ниво на уводни говорни дейности, ако тези животни се самокласифицират по познати признаци, именуват или самоиброяват. Обаче свободното разказване на някои необикневенни, интересни, но реални и индивидуални срещи на ученика с животни, при коити е изпитан страх, радост, изненада, въодушевление и тн. - ще създаде същинска изследователска атмосфера в часа. Говоренето пък, колкото и да се предизвикателно във всички свои сегменти за езиково изказване на малките ученици първоначално трябва да се реализира като част от широк учебен контекст, в който съотносително и функционално ще се намер т и други форми на езиково изразяване, а особено описването.

Описването е най-сложният вид на езиковото изказване за учениците от началните класове. То е в по-малка или в по-голяма степен застъпено в всекидневния говор, затова защто е необходимо за ясна представа на съществени отношения между предметите, съществта и нещата и другите явления във всекидневния живот. За преразказването в основата е определено съдържание, за говоренето е някое събитие, преживяване, докато за описването не са необходими някои отделни условия, но те се използват когато има достъп с явленията, които във всекидневната езикова комуникация могат да обърнат внимание на себе си. Но поради бройните възрастови ограничения в работата с малките ученици за този вид езикова комуникация трябва да се пристъпи особено отговорно и особено да се спазват принципите на обучението и етапността при изискванията: учениците да се оспособят да гледат внимателно, да откриват, наблюдават и подреждат, а след това тази дадена предметност мисловно и езиково да оформят. Също така, учениците от това възрастово равнище трябва да се подтикват и насърчават от сложения процес на описването хай-напред да овладеят няколко общи места, с които могат да си служат докато не се оспособят за самостоятелен и индивидуален достъп на тази изисквателна езикова форма. В този смисъл трябва да свикват да локализират онова, което описват (във времето, в пространството, с причина), да забелязват, да отделят и оформят характерни свойства и да заемат свое становище към наблюдавната предметност (пъви опити за оформяне на лично становище/отношение към дадено явление). Също така необходима е достоверна преценка на планираните упражнения при описването с насоченост подтикване в отношение на онези упражнения, в които може да дойде до изражение самостоятелността и индивидуалността на ученика. Понеже описването много често се свързва с четене и тълкуване на текст (особено литературно художествен текст), необходимо е постоянно да се насочва вниманието на ученика върху онези места в такива текстове, които изобилстват с елементи на описание, а особено когато се описват предмети, интериер, растения и животни, литературни образи, пейзаж и под., понеже това са най-добри образци за спонтано усвояване на описването като трайно умение в езиковото общуване. Понеже за описването с необходим по-голям и мисловен труд и повече време за осъществяване на повече замисли - предимство трябва да се даде на писмената пред устната форма на описване. Останалите общи методични подходи на тази важна форма на езиково изразяване същи са или сходни както и при преразказването и говоренето.

Устните и писмените упражнения, както и името говори замислени са като допълнение на основните форми на езиковото изразяване, като се започне от най-простите (изговор на гласове и преписване на думи) през по-сложни (лексикални, семантични, синтактични упражнения, други упражнения за овладяване на правилен говор и писане), до най-сложните (домашни писмени задачи и тяхното четене и всестранно оценяване в час). Всяко от тези програмирани упражнения запланува се и осъществява в онзи учебен контекст, в който е нужно функционално усвояване на дадени езикови явления или затвърдявания, систематизация на знанияи проложения на тези знания в дадена езикова ситуация. Това означава по принцип, че всички тези и на тях подобни упражнения не се реализират на отделни учебни часове, но се заплануват заедно с основните форми на езиковото изразяване (преразказване, говорне, описване) или с дадени програмни съдържания на останалите предметни области (четене и тълкуване на текст, граматика и правопис, основи на четене и писане).

MAĐARSKI JEZIK

(4 časa nedeljno, 144 časa godišnje)

MAGYAR NYELV

A tantárgy tanításának céljai és feladatai

A magyar nyelv tanításának feladata a VI. osztályban:

- a leíró nyelvtan (szófajok) alapvető fogalmainak és összefüggéseinek megtanítása,

- a helyesírás és helyes, tiszta beszéd fejlesztése,

- a szóbeli és szövegbeli szövegszerkesztés (fogalmazás) szabályainak megtanítása.

A VI. osztályos nyelvtani tananyag a szófajok részletes megismertetésére épül. A szerzett ismeretek a helyesírási/ szóbeli- és írásbeli kifejezőkészség megerősítését szolgálják elsősorban.

Fokozatosan ismerjék fel a tanulók a törvényszerűségeket, csiszolják új ismereteikkel nyelvüket, hogy az beszédben választékos és igényes legyen, helyesírásuk pedig a megszerzett ismeretek által tökéletesedjen. Meghatározó a leíró nyelvtani ismeretek megszilárdítása ebben a képzési szakaszban, kezdetben a fölismerés és megnevezés, majd a nyelvhelyességi és helyesírási kérdésekben történő tudatos döntések szintjén.

A felső tagozatban a nyelvtan tanítását a linearitás jellemzi, ami nem azt jelenti, hogy, hogy egy-egy anyagrészen túlhaladva nem térünk vissza rá. Arra kell törekedni, hogy minden anyagrész tervszerűen felelevenítse az előzőeket. Fontos, hogy a nyelvtani gyakorlatok szoros kapcsolatban legyenek a valósággal.

Az irodalmi olvasmányok különféle műfajok és irodalomelméleti fogalmak bemutatását (is) szolgálják az irodalmi jártasság fejlesztése mellett. Ismertessük meg a tanulókkal az irodalom néhány kiemelkedő értékű alkotását. Az irodalom tantásának célja, hogy megismertesse a szépirodalmi alkotások befogadásához alapvetően szükséges irodalomelméleti (műfajelméleti, stilisztikai, verstani) ismereteket.

A magyar nyelv és irodalom tanításának feladata az értő és kifejező olvasás készségének kialakítása. Célunk, hogy a tanuló önálló véleményt nyilvánítson a tanultakról, tudatosodjon benne, hogy egy-egy irodalmi szöveg kapcsán többféle értelmezés is elképzelhető, s ennek megfelelően érveljen, beszámolók készítésével bővítse ismereteit. Más művészeti ágakkal korelációban is felismerje és értékelje a tanultakat.

HATODIK OSZTÁLY

(Heti óraszám: 4, évi óraszám: 144)

Operatív (gyakorlati) feladatok

A tanuló legyen képes:

- a tanulók önállóan ismerjék fel és határozzák meg a tanult szófajokat,

- az eddig megszerzett helyesírási ismeretek elmélyítésére és új nyelvtani ismeretek alkalmazására,

- önálló beszámoló, vélemény kialakítására az irodalmi művekről valamint színházi előadásokról, filmről,

- szerezzen jártasságot a vázlatkészítésben, tudja kiemelni az olvasottak/ hallottak lényegét,

- önálló véleményalkotásra, valamint a nézőpont megvédésének képességére,

- a lexikonok, szótárak, kézikönyvek, monográfiák, a könyvtár önálló használatára, s ennek megfelelően egy-egy felmerülő problémához tudjon akár önállóan is kellő mennyiségű és színvonalas szakirodalmat összegyűjteni,

- a műköltészeti alkotások különböző műfajainak és ezek sajátosságainak felismerésére,

- irodalomelméleti ismereteik bővítésére,

- irodalmi élményei más művészeti ágakkal kapcsolatot találjonak,

- a beszédkészség, íráskészség, önellenőrzés kialakítására.

A TANTERV TARTALMA

I. Nyelvtan
(évi óraszám 64)

Az ötödik osztályban tanult nyelvtani tananyag ismétlése. (4 óra)

I. A szavak és szófajok (2 óra) Alsó tagozatban már tanultak a diákok a szófajokról. Felvezetjük az évi témát, átismételjük a már tanultakat.

II. Ige (8 óra) Az ige fogalmának ismertetése mellett visszautalva a 3. osztályos tananyagra felelevenítjük, hogy mit fejezünk ki az igealakokkal, gyakoroltatjuk az igemódokat és igeidőket, valamint az ige ragozását. Az ikes igék. Itt tanítjuk az igekötőket illetve a segédigét. A feladatokban az igék helyesírása is fontos szerepet kap.

III. Névszók (18 óra) A névszókról már tanultak a gyerekek alsó tagozatban, valójában ismétlés az anyagrész, azzal, hogy a nyelvtan rendszerében most már megtanulják elhelyezni a fogalmakat, a feladatok nehézsége (részletessége) pedig az adott korcsoportot célozza meg.

Itt tanulják (ismétlik): a főnevet (6 óra) (köznév és tulajdonnév, valamint a tulajdonnév alfajai), illetve a főnevek helyesírását gyakoroljuk be.

A melléknév (2 óra) fogalma, a melléknév fokozása, helyesírása a tananyag, emellett mutassunk rá a melléknevek sokszínűségére az irodalmi olvasmányokon keresztül. A tanulókat különböző nyelvi gyakorlatok elvégzése és feladatlapok kitöltése által sarkalljuk a szabatos, a nyelvi kifejezésmódot melléknevekkel színesebbé tevő élőbeszédre és írásra.

A számnév (2 óra) foglama, a számnév felosztása (határozott, ezen belül a tőszámnév, törttszámnév valamint a sorszámnév fogalma/ és a határozatlan számnév), helyesírása.

A névmások (6 óra) A névmás fogalma. A személyes névmás, visszaható névmás, kölcsönös névmás, birtokos névmás, mutató névmás, kérdő névmás, vonatkozó névmás, az általános és a határozatlan névmás fogalma, szabályai, helyesírási tudnivalók.

IV. Igenevek (2 óra) A főnévi-, melléknévi- és számnévi igenevek.

V. Határozószók (2 óra) A hely-, idő-, mód- és állapothatározószók.

VI. Viszonyszók (2 óra) A névelő, névutó, kötőszó és módosítószó (szóértékű) már tanult anyagrész az alsó tagozatból. Akár év közben is csatolni tudjuk egy-egy témához a viszonyszók valamelyikét. Az igekötőket és segédigéket eleve az igék tanításakor vesszük át. Minden viszonyszó átvételekor nyelvi gyakorlatokkal tudatosítsuk használati körüket és szerepüket.

VII. Mondatszók (1 óra) Az indulatszók (mondatértékűek).

Félévi és évvégi összefoglalások+4 óra

Ellenőrzés+5 óra

Helyesírás

Az általános iskolában eddig szerzett jártasságok és készségek birtokában a tanulóknak további jártasságra kell szert tenniük helyesírási alapelveink érvényesítésében.

A közkeletű szókészlet leírásakor a készség fokára kell eljutniuk a tanulóknak a főnevek, melléknevek, számnevek, névmások, határozószók, igekötők, névutók, kötőszók és indulatszók írásában; a vessző használatában kötőszók előtt és indulatszók után.

A nyelvtani szabályok felismeréséig szövegeken alkalmazott gyakorlatokkal jussanak el a tanulók a fokozatosság elvét érvényesítve.

II. Irodalom
(évi óraszám: 80 óra)

Irodalmi olvasmányok

Az irodalmi olvasmányok jegyzékében kiemelten megjelenő szövegek feldolgozása kötelező, a többi szöveg feldolgozásra, olvasásra, ismeretszerzésre javasolt.

I.

Az első csoportba tartozó olvasmányok átmenetet képeznek az V. osztályos népköltészeti tananyag és a VI. osztályos olvasmányanyag között.

Arany János balladái

Legendák a Képes Krónika nyomán

Helytörténeti monda (vidékünkről)

Monda Kinizsi Pálról (egyéb történelmi személyről szóló monda is lehetséges Toldi alakjának összehasonlításához)

Arany János: Toldi (a mű részletesebb feldolgozásával)

Jókai Mór: A legvitézebb huszár/ Székely asszonyok/ A két menyasszony

Heltai Gáspár fabulái

II.

A második csoportot Kosztolányi Dezső az adott korcsoportnak értelmezhető és elemezhető olvasmányai alkotják.

Kosztolányi Dezső: Aranysárkány (regényrészlet),

A kulcs/ Házi dolgozat/ Esti Kornél novella

Nyelv és lélek c. kötetből válogatás

Bölcsőtől a koporsóig (akár mind a 4 fejezetéből)

A Kosztolányi család levelezéseiből

Versek: A szegény kisgyermek panaszaiból (A doktor bácsi, Már néha gondolok a szerelemre, Az iskolában hatvanan vagyunk, Este, este..., A játék, stb.; Pasztellek (Faszti); Magyar szonettek (a szonett forma).

Csacsi rímek (válogatás)

Esti Kornél rímei (válogatás)

Zsivajgó természetből: Fák beszéde, Állatok beszéde, Madarak beszéde.

III.

Molnár Ferenc: A Pál utcai fiúk (a mű részletes feldolgozásával, a filmhez kapcsolódó címszavak tárgyalására is alkalmas)

Lázár Ervin: Csapda

Danilo Kiš: Korai bánat című kötetéből (részletek)

Mándy Iván: Kék dívány

Kinőttelek (versek kamaszoknak: Kányádi Sándor, Szabó Lőrinc, Tamkó Sirató Károly, Zelk Zoltán, Csorba Piroska...)

Szabó Lőrinc: Tücsökzene (részletek)

Szűcs Imre: Szerelemről komolyan

Böndör Pál: Regina és a szemtelen fiúk

Dušan Radović

Kortárs magyar gyermekirodalomból (pl. Friss tinta! c. antológiából)

Tandori Dezső, Kiss Ottó, Kukorelly Endre gyerekversei

Varró Dániel: Túl a Maszat-hegyen (Naptárvers)

Babits Mihály: Aranygaras (részlet)

Fekete István: A három uhu és más történetek (más természetleírás is lehetséges)

Tordon Ákos: Körülöttem forgott a világ (részlet)

Mészöly Miklós: Gyigyimóka (novella)

Gobby Fehér Gyula: Az ujjak mozgása (novella)

Németh István: Színötös (novella)

Molnár Ferenc/ Karinthy Frigyes/ Szép Ernő/ Heltai Jenő/ Fehér Klára karcolatai közül

Mikszáth Kálmán: A néhai bárány/ Az aranykisasszony

Lengyel József: A könyv, a kert és a gyermek

Juhász Gyula: Tiszai csönd

Ivo Andrić: Aska és a farkas

A tankönyv az illusztrációs anyag mellett tartalmazzon még:

- Életrajzi lexikont a szerzőkről

- Irodalmi és irodalomelméleti fogalomtárat

- Kézikönyv ismertetőt

- Ismeretterjesztő olvasmányokat.

Kötelező olvasmány(2):

Arany János: Toldi

Molnár Ferenc: A Pál utcai fiúk

A tanuló a felajánlott olvasmányok közül szabadon választhat 3-at:

Móra Ferenc: A rab ember fiai

Szász Imre: Kisanna Erdőországban

Németh István: Bühüm meg a lotyogi

Fekete István: A koppányi aga testamentuma/ Csutak/Bogáncs/ Téli berek

Janikovszky Éva: Velem mindig történik valami/ Égig érő fű

Erich Kästner: A két Lotti

Kontra Ferenc: A halász fiai

Babits Mihály: Aranygaras

Bálint Ágnes: Hajónapló/ Szeleburdi család

Nagy Katalin: Szív a kerítésen/ Intőkönyvem története

Twain, Mark: Huckleberry Finn kalandjai/ Tom Sawyer kalandjai

Böszörmény Gyula: Gergő és az álomfogók

Varró Dániel: Szívdesszert

Ende, Michael: Momo/ A varázslóiskola

Karinthy Frigyes: Tanár úr kérem...

Lamb, Charles-Lamb, Mary: Shakespeare mesék

Fazekas Mihály: Lúdas Matyi

Irodalomelméleti ismeretek:

- a műfaji ismeretek megerősítése, szonett, karcolat, mint új műfaj,

- szóképek:metafora, szimbólum, illetve az 5. osztályban tanultak megerősítése,

- a költői nyelv sajátosságainak ismertetése (műelemzés),

- az ellentét és fokozás,

- a lírai én fogalma,

- az elbeszélő fogalma,

- tér és idő fogalma,

- a motívum,

- irónia,

- az irodalmi hős tulajdonságai, jellemzés.

Taneszközök:

Magyar irodalmi lexikon

Magyar értelmező kéziszótár

Rokon értelmű szavak szótára

Idegen szavak és kifejezések szótára

Irodalmi fogalomtárak

Enciklopédiák

Aktuális könyvajánlatok

A világháló

Napilapok, folyóiratok, a diákok által is olvasott magazinok

Oktató jellegű televíziós műsorok stb.

Fogalmazási gyakorlatok:

A fogalmazás szóban és írásban is világos mondatszerkesztésű, célratörő legyen. Az olvasott művekről értelmesen, világosan és összefüggően kell beszámolnia a tanulóknak.

- 4 írásbeli dolgozat- 4 óra megírásra, 8 óra javítás (4-közös, 4-egyéni)

Írásgyakorlatot bármikor végezhetünk iskolai óra ill. házi feladat keretében is.

Feladatok:

- a vázlatkészítés a hallott olvasmányról illetve az írandó fogalmazás vázlatának elkészítése.

- egy kiválasztott tanítási egység keretében ismertessük meg a tanulókat a filmkészítés szakszavaival. Nézzünk és elemezzünk közösen filmet!

Megtanulandó: 2 vers és egy epikus alkotás részlete.

Várható eredmények:

- a tanuló felismeri a szófajok fajtáit, helyesen használja őket szóban és írásban,

- a tanuló az ismeretlen szövegeket is folyamatosan tudja olvasni, ki tudja emelni a lényegi tartalmát, az epikus művek hőseit jellemezni tudja,

- következetesen tudja használni a megszerzett stilisztikai, verstani, műfajelméleti ismereteit,

- véleményt tud nyilvánítani a látott/halott/ olvasottakról,

- a tanuló önállóan is információkat tud szerezni a tananyaghoz, igazolva ezzel, hogy jártas a kézikönyvek, lexikonok, enciklopédiák és az internet világában,

- megtudja különböztetni az irodalmi alkotásokat formájuk és műnemük szerint, valamint a tanult műfajok jellemzőit,

- a tanuló továbbra is aktívan részt vesz az alkotás folyamatában (elemzésével, gyűjtéssel, párbeszédbe való bekapcsolódással, véleményének kinyilvánításával, fogalmazásával).

A MEGVALÓSÍTÁS MÓDJA-TANTERVI UTASÍTÁS

Az 6. osztályos tanterv (az 5. osztályos tantervvel összhangban) magába foglalja a Magyar nyelv és irodalom tantárgy oktatási céljait, operatív feladatait, várható eredményeit. A tanterv különválasztja az irodalom és nyelvtan feladatrendszerét, ami nem jelenti az egységes kapcsolat gyengítését nyelvtan és irodalom között, csak lehetővé teszi a konkrétabb és részletezőbb feladatok ismertetését.

A nyelvtan egységes folyamatként kapcsolódik az eddig tanultakhoz. A 6. osztályos nyelvtani tananyagot a szófajok rendszere alkotja. A szófajok tanítását-tanulását az igékkel kezdjük. Az igékről a tanulók már sok mindent megtanultak alsóban, nem jelent számukra nehézséget a személyragok felismerése, s az igemódok és igeidők megkülönböztetése, ezért a helyesírásra és a nyelvhelyességre helyezhetjük a fő hangsúlyt.

A névszók, mint nyelvtani fogalom sem ismeretlenek a tanulók számára. A főnév, melléknév, számnév rendszerezése, ismertetése mellett, itt is a helyesírásra fektethetjük a fő hangsúlyt.

A névmások, mint nyelvtani fogalom nem új a gyerekeknek, viszont rendszerezésük és felismerésük, begyakoroltatásuk, helyesírásuk megerősítése a 6. osztályos nyelvtan tanterv része.

A főnévi igenévvel már alsóban találkoztak a gyerekek a főnév tanításakor. A melléknévi igenevekkel és határozói igenevekkel most egészítjük ki ismereteiket.

A határozószók megismertetése talán a legnehezebb feladat, azonban minél több határozószót tanítunk meg velük, hozzájárulunk a tanulók szókincsének gyarapításához.

A viszonyszók rendszerében feltétlen említsük rendszerezéskor az igekötőt és a segédigét is, habár az igék tanításakor már gyakoroltathatjuk a tanulókkal, mert nem új ismereteket tartalmazó tananyagról van szó.

A mondatszók közül az indulatszókat tanítjuk, hiszen ezzel találkoznak leggyakrabban a mindennapi életben.

A helyesírás tanítására nincs külön tananyag előirányozva, de értelemszerűen minden szófaj tanításakor kitérünk a helyesírási szabályokra.

Az irodalmi tananyag törzs - és kiegészítő tananyagra tagolódik. A tanár tehát szabadon választhat, kiegészíthet, behelyettesíthet más szövegeket a kiegészítő irodalomjegyzékből. A kiválasztásnál figyelembe kell vennie az osztály fejlettségi szintjét, valamint ügyelnie kell, hogy a választott olvasmányok hatékonyan járuljonak hozzá a tantervben megjelölt cél és feladatrendszer eléréséhez. Az is fontos, hogy a tanuló szabadon is választhasson a felkínált ajánlott és házi olvasmányok köréből.

Nem minden olvasmány szorítkozik teljes elemzésre, ragadjunk meg egy-egy lehetséges megközelítési szempontot, s csak néhány mű részletes elemzésébe bocsátkozzunk. Tegyük lehetővé a tanulók számára, hogy kifejtsék saját véleményüket az adott olvasmánnyal kapcsolatban, ily módon fejlesszék érvelésmódjukat. A tanuló inkább legyen képes összefüggések rendszerében gondolkodni, párhuzamokat vonni a hősök/művek között, tudja a mű lényegét kiemelni. Mindezek elsajátítása mellett meg kell tanítanunk a diákokat, hogy hogyan tudják ezen készségeiket más tantárgyak keretén belül kamatoztatni.

RUMUNSKI JEZIK

(4 časa nedeljno, 144 časa godišnje)

LIMBA ROMÂNĂ

Scopul activităţii instructive în clasa a VI-a este:

Însuşirea limbii române literare, dezvoltarea nivelului de cunoştinţe şi capacităţi, crearea şi menţinerea interesului pentru lectură cu identificarea informaţiilor esenţiale dintr-un mesaj oral şi scris, însuşirea exprimării orale şi scrise, îmbogăţirea vocabularului cu cuvinte şi expresii noi şi sesizarea sensului unităţilor lexicale noi în funcţie de context, dezvoltarea interesului faţă de creaţiile literare în limba română, dezvoltarea capacităţii de exprimare, orală şi scrisă, receptarea, iniţierea şi participarea la un act de comunicare oral şi în scris în limba română literară.

Sarcini operative

La sfârşitul clasei a VI-a elevii trebuie:

- să-şi îmbogăţească vocabularul cu expresii şi cuvinte noi

- să identifice sensul unui cuvânt necunoscut

- să aplice regulile de ortografie în scris

- să sesizeze abaterile de la normele gramaticale într-un mesaj oral şi scris

- să cunoască părţile de vorbire flexibile şi neflexibile

- să identifice informaţiile esenţiale şi detaliile dintr-un mesaj oral

- să manifeste interes pentru creaţiile literare în limba română

- să sesizeze valorile stilistice ale unor cuvinte dintr-un text literar

- să alcătuiască rezumatul unui text literar

- să alcătuiască lucrări scurte pe o temă dată

- să respecte metodologia lucrărilor scrise

- să utilizeze corect şi eficient limba română în diferite situaţii de comunicare

- să înţeleagă semnificaţia limbii române în conturarea identităţii naţionale

- formarea deprinderilor de muncă independentă şi dezvoltarea creativităţii elevilor

CONŢINUTURI DE PROGRAM

LITERATURA

Lectură şcolară

SUBIECTE PROPUSE PENTRU CLASA A ŞASEA

1. Ion Agârbiceanu, Întâiul drum

2. Vasile Alecsandri, Iarna

3. Ion Creangă, Amintiri din copilărie, (fragment)

4. Balada populară, Corbea

5. Marin Sorescu, La ce latră Grivei?

6. Doina

7. Mihai Eminescu, La mijloc de codru

8. Mark Twain, Prinţ şi cerşetor, (fragment)

9. Grigore Vieru, În limba ta

10. Grigore Alexandrescu Toporul si pădurea

11. Localitatea Marcovăţ, satul lui Marcu ciobanul

12. Frank Baum, Vrăjitorul din Oz, (fragment)

13. Otilia Cazimir, A murit Luchi

14. George Coşbuc, Noapte de vară

15. Barbu Ştefănescu Delavrancea, Domnul Vucea

16. Ştefan O. Iosif, Furtuna

17. Ljubivoje Ršumović - Motanul Michelangelo şi frumoasele Veronici

18. A. Bassarabescu, Duman

19. I. L. Caragiale, Bubico

20. Din creaţiile populare (cântece, proverbe, ghicitori, zicători, poezii ocazionale)

21. Dumitru Almaş, Povestea frumoasei Dochia

22. Alexandru Odobescu, Pe plaiurile Bisocei

23. Petre Dulfu, Isprăvile lui Păcală (fragment)

24. Mihail Sadoveanu, Ţara de dincolo de negură (fragment)

25. Petar Kočić, Jablan

26. Rebus

27. Mihai Condali, Florin şi Florica

Lectură şcolară

Rudyard Kipling, Cartea junglei

Ferenc Molnar, Băieţii din strada Pàl

Johanna Spyri, Haydi, fetiţa munţilor

Selecţie din literatura română

Selecţie din literatura popoarelor şi naţionalităţilor conlocuitoare

ANALIZA TEXTULUI

Stabilirea contactului direct cu operele literare şi descoperirea mijloacelor de limbă şi stil cu ajutorul cărora sunt realizate imaginile artistice.

Delimitarea subiectului şi motivului într-o operă literară.

Observarea şi explicarea ideilor literar-artistice, funcţia lor în compoziţia operei literare şi identificarea elementelor componente ale naraţiunii.

Identificarea elementelor de bază ale acţiunii, ordinea lor (intriga, desfăşurarea), personajele şi trăsăturile lor (fizice, de caracter şi morale), procedeele artistice de construire a personajelor (autocaracterizare, propriile mărturisiri, caracterizarea de către alte personaje).

Aprecierea expresiilor idiomatice, sensului propriu şi figurat al cuvântului.

Formarea unor opinii personale despre opera analizată I dentificarea noţiunilor de teorie literară.

Noţiuni literare

Naraţiunea, descrierea, dialogul, monologul, metafora, alegoria, pastelul, personificarea, comparaţia, rima (tipurile), ritmul, doina, balada, romanul, oda, fabula, legenda, dramatizarea, nuvela, stilul.

LIMBA (gramatică, ortografie)

Repetarea şi consolidarea materiei din clasa a V-a.

Noţiuni de fonetică, diftongii, triftongii (actualizare). Accentul. Despărţirea în silabe a cuvintelor derivate şi a cuvintelor compuse.

Vocabularul limbii române. Familia lexicală - actualizare. Omonimele. Paronimele.

Sinonimele şi antonimele (actualizare).

Arhaismele şi regionalismele.

Procedeele interne de îmbogăţire a vocabularului. Derivarea (actualizare).

Substantivul. Substantivele simple şi compuse. Substantivele comune şi proprii. Genul. Numărul. Cazurile substantivului şi funcţia sintactică.

Articolul. Articolul hotărât şi articolul nehotărât.

Nominativul. Genitivul. Articolul posesiv-genitival. Dativul. Acuzativul. Prepoziţia şi rolul ei în exprimarea acuzativului. Vocativul.

Declinarea substantivelor comune şi proprii cu articol hotărât şi nehotărât.

Articolul demonstrativ-adjectival. Acordul cu substantivul.

Adjectivul. Adjectivele variabile şi invariabile. Acordul cu substantivul în gen, număr şi caz.

Gradele de comparaţie.

Pronumele. Pronumele personal şi categoriile lui gramaticale (persoană, gen, număr, caz)

Formele accentuate şi neaccentuate ale pronumelui personal. Pronumele personal de politeţe.

Pronumele de întărire. Pronumele reflexiv.

Pronumele şi adjectivele pronominale: pronumele şi adjectivul posesiv, pronumele şi adjectivul demonstrativ.

Numeralul cardinal şi ordinal. Numeralul colectiv, distributiv, multiplicativ şi adverbial.

Scrierea corectă a numeralului.

Verbul. Categoriile gramaticale ale verbului: timpul, persoana, numărul, modul.

Conjugarea. Modurile personale şi modurile nepersonale ale verbului.

Timpurile modului indicativ: prezent, imperfect, perfect simplu, perfect compus, mai mult ca perfectul, viitor, viitor anterior.

Modurile: imperativ, conjuctiv, condiţional-optativ.

Infinitiv. Gerunziu. Participiu. Supin.

Părţile de vorbire neflexibile. Adverbul - de loc, timp, mod. Gradele de comparaţie ale adverbului.

Conjuncţia coordonatoare şi subordonatoare. Prepoziţia. Interjecţia. Tipuri de interjecţii.

Sintaxa propoziţiei.

Propoziţia simplă şi dezvoltată. Subiectul. Subiectul exprimat prin substantive şi pronume. Subiectul multiplu. Subiectul neexprimat.

Predicatul. Predicatul verbal şi predicatul nominal

Atributul. Atributul adjectival şi substantival. Atributul substantival genitival şi prepoziţional. Atributul pronominal.

Complementul. Complementul direct şi indirect. Complementele circumstanţiale de loc, de timp, de mod.

Sintaxa frazei. Fraza - noţiuni generale (actualizare). Propoziţia principală şi propoziţia secundară. Delimitarea propoziţiilor dintr-o frază.

Noţiuni de ortografie. Despărţirea cuvintelor în silabe (actualizare). Scrierea corectă a substantivelor proprii şi a substantivelor în genitiv. Scrierea corectă a numeralelor şi a pronumelui personal sau reflexiv din cadrul paradigmelor verbale compuse. Folosirea corectă a ortogramelor: într-o, într-un, dintr-o, dintr-un. Folosirea corectă a adverbului de negaţie nu (n-). Semnele de punctuaţie (actualizare).

CULTURA EXPRIMĂRII

Exprimarea orală

Activarea cunoştinţelor de limbă pentru a percepe şi realiza fapte de comunicare, orală şi scrisă.

Exprimarea în mod original, într-o formă accesibilă, a propriilor idei şi opinii.

Stabilirea principalelor modalităţi de înţelegere şi interpretare a unor texte scrise în diverse situaţii de comunicare.

Înţelegerea textului literar şi comentarea lui ca mijloc de dezvoltare a exprimării orale.

Determinarea sensului unor cuvinte şi explicarea orală a semnificaţiei acestora în diferite contexte.

Exerciţii de însuşire şi definire a noţiunilor şi cuvintelor - prin activităţi în ateliere.

Observarea mijloacelor de limbă şi stil în fragmentele din textele cu caracter descriptiv (în versuri şi proză).

Discuţii pe marginea textelor literare şi a subiectelor libere prin menţionarea indicilor spaţiali şi temporali într-o naraţiune.

Stabilirea legăturilor corecte dintre elementele unei unităţi gramaticale (propoziţie sau frază), şi folosirea corectă a categoriilor gramaticale specifice părţilor de vorbire.

Exerciţii de rostire corectă a cuvintelor cu probleme de accentuare.

Transformarea vorbirii directe în vorbire indirectă, a monologului în dialog, a textului narativ în text dramatic.

Exprimarea în scris

Dictări libere şi de control.

Compunerea (naraţiunea, descrierea, portretul, rezumatul).

Interpretarea liberă ale unor aspecte structurale ale unei opere literare.

Scrierea argumentată a impresiilor provocate de textele literare şi interpretarea unor aspecte din operă.

Îmbinarea diferitelor forme de expunere (povestire, descriere şi dialog) în compunerile elevilor pe teme libere şi teme date.

Naraţiunea (naraţiunea la persoana a III-a, la persoana I, subiectul operei literare, momentele subiectului, timpul şi spaţiul în naraţiune)

Exerciţii de înţelegere şi explicare a noţiunilor de teorie literară.

Exerciţii pentru dezvoltarea creativităţii elevilor.

Scrierea corectă a frazelor în text folosind corect regulile ortografice şi semnele de punctuaţie.

Afişul, anunţul, corespondenţa, invitaţia.

Ase teme pentru acasă şi analiza lor la oră.

Patru lucrări scrise (o oră pentru scriere şi o oră pentru corectare).

MODUL DE REALIZARE A PROGRAMEI

Programa pentru Limba română ca limbă maternă pentru clasa a VI-a se realizează prin metode tradiţionale prezentate în forma unei succesiuni de etape clar delimitate.

În domeniul literaturii se propun următoarele activităţi: însuşirea limbii române literare, dezvoltarea nivelului de cunoştinţe şi capacităţi, crearea şi menţinerea interesului pentru lectură cu identificarea informaţiilor esenţiale dintr-un mesaj oral şi scris, însuşirea exprimării orale şi scrise, dezvoltarea interesului faţă de creaţiile literare în limba română, dezvoltarea capacităţii de exprimare, orală şi scrisă, receptarea, iniţierea şi participarea la un act de comunicare oral şi în scris în limba română literară.

În domeniul limbii se pune accent pe evaluarea posibilităţilor de exprimare prin expresii şi cuvinte noi în vocabularul activ al elevilor şi sesizarea sensului unităţilor lexicale noi în funcţie de context. Trebuie să identifice sensul unui cuvânt necunoscut, să aplice regulile de ortografie în scris, să sesizeze abaterile de la normele gramaticale într-un mesaj oral şi scris, să cunoască părţile de vorbire flexibile şi neflexibile. Mesajul pe care elevul îl va comunica în limba română trebuie să fie bazat pe structurile lingvistice în spiritul limbii române, determinate de gândirea în această limbă.

Cultura exprimării orale şi în scris are o importanţă deosebită deoarece reprezintă baza unei comunicări calitative. Din acest motiv în cursul activităţii trebuie insistat asupra îmbogăţirii fondului lexical, să identifice informaţiile esenţiale şi detaliile dintr-un mesaj oral, să manifeste interes pentru creaţiile literare în limba română, să sesizeze valorile stilistice ale unor cuvinte dintr-un text literar, să utilizeze corect şi eficient limba română în diferite situaţii de comunicare şi formarea deprinderilor de muncă independentă şi dezvoltarea creativităţii elevilor

RUSINSKI JEZIK

(4 časa nedeljno, 144 časa godišnje)

РУСКИ ЯЗИК

Циль

Циль воспитно-образовней роботи то овладованє з руским литературним язиком; преучованє кнїжовносци на тим язику; оспособйоване школярох за усне и писмене висловйованє, комуникацию и творенє, а тиж так доживйованє, спознаванє обачованє вредносних кнїжовних, уметнїцких и других витвореньох култури; здобуване основних поняцох о язикох кнїжовносцох и културох народох и народносцох; упознаванє репрезентативних дїлох шветовей кнїжовносци примераних возросту школярох; будованє свидомосци о улоги язика и кнїжовносци у повязованю народох и їх културох; розвиванє и пестованє позитивного становиска школярох ґу язиком, културному скарбу, шлєбодолюбивим традицийом свойого и других народох, розвиванє свидомосци о повязаносци, сотруднїцтву и заєднїцким животу рижних народох и народносцох; розвиване свидомосци о язику и язичней толеранциї; ширенє духовних горизонтох и розвиванє критицкого думаня и творчих способносцох; розвиванє тирвацого интересованя за язик и кнїжовносц; воспитованє школярох за живот, роботу и медзилюдски одношеня у духу гуманизма, солидарносци и толеранциї.

Задатки:

- поступне и снстематичне упознаванє руского литературного язика у розличних видох його усного и писаного хаснованя;

- пестованє култури усного и писаного висловйованя;

- оспособйованє школярох же би ше, успишно служели з руским язиком у рижних комуникацийних ситуацийох (у улоги приповедача, слухача, собешеднїка и читателя);

- уводзенє школярох до самостойного читаня н анализованя текста,

- розвиване интересованя и тирвацих навикнуцох на читанє кнїжовних дїлох; пестованє уметнїцкого сензибилитету и любови гу уметносци; оспособйованє школярох за самостойне хаснованє библиотекох и жридлох информацийох;

- усвойованє основних теорийних поняцох зоз подруча язика и кнїжовносци, уводзенє до розуменя кнїжовного дїла, порушоване школярох на самостойне творенє.

Язик

Морфолоґия

Файти словох. Пременлїви и нєпременлїви слова.

Меновнїки. Общи, збирни и власни меновнїки; конкретни и абстрактни меновнїки; меновнїки хтори знача живе и нєживе, материялни меновнїки. Природни и ґраматични род; число; поняце припадку.

Деклинация меновнїкох; основа и припадково законченє; деклинация меновнїкох хлопского, женского и штреднього роду.

Творенє меновнїкох: нєвиведзени, виведзени и зложени меновнїки; творенє зоз суфиксами.

Прикметнїки. Описни и односни (присвойни, материялни и други) прикметнїки. Компарация описних прикметнїкох. Деклинация прикметнїкох; сербски уплїву деклинациї. Творенє прикметнїкох.

Заменовнїки. Особово, повратни, присвойни, указуюци, опитно-односни, одредзени, нєодредзени, одрекаюци заменовнїки; меновнїцки и прикметнїцки заменовнїки. Заменовнїки хтори хаснуєме под сербским уплївом.

Числовнїки. Основни, збирни, порядково, нєодредзени заменовнїки, ламани числа.

Дїєслова. Вид дїєсловох: дїєслова законченого и нєзаконченого виду. Преходни и нєпреходни дїєслова; повратни дїєслова. Творенє дїєсловних формох: инфинитив, презент, футур прости и зложени, перфект, плусквамперфект, императив, потенциял, потенциял прешли; дїєприсловнїк презента, дїєприкметнїк пасивни перфекта. Сербски уплїв у хаснованю даєдних дїєсловних формох. Творенє дїєсловох.

Присловнїки. Подзелєнє: присловнїки за место, час, причину, циль, способ, миру.

Творенє и компарация присловнїкох.

Применовнїки, злучнїки, словка, викричнїки.

Правопис

Писанє общих и окремних назвох подприємствох.

Писанє словох у хторих ше окончую гласово пременки. Писанє общих меновнїкох на -зем, -зм, -ем, -м. Пременки консонантох и уплїв тих пременкох на способ їх записованя. Правописни правила котри чуваю етимолоґию словох.

Етимолоґийно-фонетични принцип руского правопису.

Писанє дїєсловних формох.

Писанє з/зоз и под.

КНЇЖОВНОСЦ

Школска лектира

И. Андрич Аска и вовк

М. Винай При машини

И. Г. Ковачевич Любиме любени

Ш. Гудак Перши крочай

М. Канюх Єден окати облак

М. Ковач Бишалма

Б. Нушич Автобиоґрафия

М. Колошняї Вербово пруце

М. Колошняї Як цо и я

Г. Костельник Писня бачваня

М. Рамач Салаши

С. Саламон Кед зарно дахто найдзе

М. Селимович Дереґляр

Р. Таґоре Заградар

Я. Фейса Задуй витре

Ш. Чакан Сова и млади птички

Ш. Чакан Поуки курчатом

Л. Хюз Чарни

Т. Шевченко Сон

Албанска нар. приповедка Старик и леґинь

Сербска нар. писня Шмерц мацери Юґовичох

Руска нар. писня Венок

Руска нар. писня Треба у младосци робиц

Домашня лектира

Д. Папгаргаї Конєц швета

Вибор поезиї на руским язику

Вибор прози на руским язику

Обробок лектири

Розвиванє фабули. Мирни и динамични цек дїї.

Улога пейзажу у композициї дїла.

Замерковйованє, розуменє и толкованє сущних мотивох у епских дїлох.

Вирне и имаґинарне описованє.

Морална (етична) характеризация подобох.

Замерковйованє технїки формованя подобох: поступки подоби, диялог и нукашнї монолог, контекст у котрим ше зявює якция и реакция подоби. Множество прикметох подоби. Преплєтанє позитивних и неґативних прикметох.

Поетична слика и єй толкованє: виволана зоз чулами (конкретни мотиви), з роздумованьом и чувствованьом (абстрактни мотиви).

Одкриванє основного чувства и других емоцийох у лирскей писнї.

Обачованє структури мотивох у писнї: розвиванє поєдиних мотивох до поетичних сликох и їх єдинство.

Дальше розвиванє способносцох розликованя и хаснованя пренєшеного значеня словох, виразох, сликох.

Замерковйованє поетичних сликох витворених зоз гиперболу и контрастом.

Уводзенє школярох до анализи драмского текста: поняце драмскей дїї, подоби, основни елементи композициї.

Читанє

Ускладзованє читаня наглас зоз природу текста (уметнїцкого и иншакого). Дальше преучованє текста як подлоги за виразне читанє (условеносц ритма, темпа, павзи, фарби и интензитету гласа, лоґична наглашка и под.).

Вежбанє читаня у себе зоз прецизним и напредок заданим цильом (одкриванє композицийних цалосцох, диялогу у характеризациї подоби, опису и подобних елементох; находзенє словох, поєдиносцох, доказох за даяке твердзенє у самим таксту (функционална писменосц), правописних правилох и под.).

Вежбанє швидкого читаня, дияґоналне читанє.

Поняца

Усвоюю ше шлїдуюци поняца: пременлїви и нєпременлїви слова (подзелєнє на файти, препознаванє файти на тексту), пременка (деклинация, конюґация, компарация). Диялог, нукашнї монолог, монолог, драма, комедия, автобиоґрафия, гипербола, контраст, социялна писня.

КУЛТУРА ВИСЛОВЙОВАНЯ

Усне висловйованє

Приповеданє спрам заданей композицийней форми (увод, цек, ступньованє порядку главних и бочних мотивох, место и обсяг кулминациї у викладаню, законченє).

Замерковйованє характеристикох хронолоґийного и ретроспективного приповеданя.

Описованє: динамичних и статичних зявеньох у природи; обачованє способу преплєтаня статичних и динамичних сликох и преход єдних до других, сценох при описованю и приповеданю; вонкашнього и нукашнього простору, пейзаж у розличних рочних часцох и часцох дня, функция пейзажу у стваряню атмосфери за описованє подїї, пейзаж и опис атмосфери як подлога за контекст приповеданя и описованя.

Портретованє на основи анализи вибраних кнїжовних порттетох и портретох познатих особох зоз науково-популарней литератури; портретованє особох зоз нєпоштредней блїзкосци.

Идентитет: Виражованє подобносци и розлики. Обачованє детальох и ниянсох у менованю и виражованє свойого и цудзого становиска зоз интонацию.

Комуникация: Виражованє припадносци (мойо, твойо, нашо, вашо, дачийо, нїчийо).

Звит - кратки звит о школскей або иншей акциї, шветочносци и других активносцох школярох.

Преприповедованє тексту и замерковйованє структури приповедки. Ретроспективне приповеданє. Приповеданє з наглашованьом єдного з можлївих приступох подїї о котрей ше приповеда, приповеданє зоз напредок задатого угла патреня на даяке зявенє.

Виборне приповеданє: динамични и статични зявеня у природи.

Обачованє язично-стилских средствох похаснованих при описованю и портретованю.

Писане висловйованє

Приповеданє (у писаней форми) о збуваньох и дожицох з хаснованьом напредок заданих елементох композициї - спрам самостойного плану у форми тезох.

Описованє нукашнього и вонкашнього простору як и динамичних и статичних зявеньох у природи - по плану и шлєбодно.

Кратки писани звит, информация, призначка, здогаднїк.

Вежбанє технїки виробку писаного составу (вибор теми, компонованє, менши цалосци, обєдиньованє приповеданя и описованя).

Синтаксично-стилистични вежби рижного змисту, а окреме: розлични розпорядок субєктовей, предикатовей и обєктовей синтаґми и їх зависних членох; замеркованє ниянсованих розликох у значеню, контекст и значенє, буквалне и пренєшене значенє висловеного.

Писанє дньовнїка. Урядово и приватне дописованє.

Осем писани домашнї задатки и їх анализа на годзинох.

Штири писмени задатки (єдна годзина за писанє и два за виправок).

SLOVAČKI JEZIK

(4 časa nedeljno, 144 časa godišnje)

SLOVENSKÝ JAZYK

Predmet slovenský jazyk ako materinský jazyk sa v základnej škole vo Vojvodine vyučuje v zhode s demografickým rozmiestnením príslušníkov slovenskej menšiny. Je to buď v školách so slovenským vyučovacím jazykom, alebo iba ako učebný predmet v školách so srbským vyučovacím jazykom. Pokiaľ ide o školy so slovenským vyučovacím jazykom, môže to byť úplná základná škola, alebo iba 1. stupeň základnej školy. Slovenský jazyk ako učebný predmet sa vyučuje v školách so srbským jazykom buď iba na 1. stupni a v ďalšom školení nepokračuje, alebo je možnosť vyučovania slovenského jazyka aj na 2. stupni.

Celkove vyučovanie slovenského jazyka ako materinského jazyka prebieha vo vojvodinskom prostredí za iných okolností než v materskom národnom spoločenstve. Skutočnosť, že v našom prostredí je slovenský jazyk materinským jazykom etnickej menšiny, určuje aj špecifické východiská a ciele a obsah vyučovania tohto učebného predmetu. Základnými špecifickými východiskami, podľa ktorých sa koncipuje vyučovanie slovenského jazyka sú: 1. slovenský jazyk sa v podmienkach etnickej menšiny enklávneho typu vyvíja v odlúčenosti od materského jazykového spoločenstva; 2. slovenská menšina vo Vojvodine neobýva kompaktné územie, ale je rozmiestnená v podobe etnických, a teda i jazykových ostrovov v prostredí, kde má dominantné postavenie srbský jazyk; 3. mladé generácie príslušníkov slovenskej menšiny sa od začiatku formujú ako bilingvisti, pričom od funkcie slovenského i srbského jazyka v ich živote závisí, ktorý jazyk má prevahu; 4. vyučovanie slovenského jazyka ako materinského jazyka príslušníkov slovenskej menšiny je pevne včlenené do celkového štátneho systému školstva, čo znamená, že vedľa slovenčiny sa povinne vyučuje tiež srbský jazyk a že na tej istej škole môžu vedľa slovenských tried byť aj srbské triedy; 5. v podmienkach bilingvizmu a bez prirodzeného kontaktu so živým slovenským jazykom jazyková kompetencia v slovenčine je u našich žiakov v rozličnej miere oslabená; 6. učitelia slovenského jazyka a ostatných učebných predmetov ako členovia menšinového jazykového spoločenstva sú práve tak bilingvistami, takže aj ich jazykové vedomie je spravidla v rozličnej miere oslabené.

Ciele a obsah vyučovania predmetu slovenský jazyk sú vo všetkých prípadoch v zásade identické, ibaže v praxi sa maximálne prihliada na konkrétnu situáciu v konkrétnom slovenskom prostredí. Konkrétnej situácii sa prispôbuje aj sám proces vyučovania.

Vyučovanie slovenského jazyka v menšinovom slovenskom jazykovom spoločenstve nemá také pevné rámce, a teda ani také pevné ciele, ako je to v národnom spoločenstve. Má byť prispôsobené podmienkam konkrétnej školy a v tom istom ročníku má byť diferencované so zreteľom na individuálne jazykové a intelektové predpoklady žiakov. Celkove platí didaktická požiadavka viesť žiakov k tomu, aby poznanie slovenského jazyka chápali ako súčasť svojej etnickej príslušnosti a nie ako osobitnú záťaž.

Aj napriek špecifickej jazykovej situácii vyučovanie slovenčiny ako materinského jazyka má za cieľ pestovať u žiakov pozitívny vzťah k slovenskému jazyku, posilňovať vedomie o našej príslušnosti k slovenskému národnému spoločenstvu a v tom kontexte aj o príslušnosti k slovenskej menšine vo Vojvodine. Pri oboznamovaní sa so slovenským jazykom, pri rozširovaní schopnosti komunikovať po slovensky ústne i písomne žiaci získavajú vedomosti o slovenskom jazyku a prostredníctvom týchto vedomostí nadobúdajú aj schopnosť uplatňovať ich vo vlastnej myšlienkovej činnosti. Na školách so slovenským vyučovacím jazykom sa takto vytvárajú predpoklady aj na spoľahlivé jazykové zvládnutie ostatných učebných predmetov.

V podmienkach dvojjazykovosti vyučovanie slovenského jazyka má za cieľ pestovať u žiakov úctu k obom jazykom: k slovenskému jazyku, ktorý nás spája so slovenským národom a s celkovou slovenskou kultúrou a k srbskému jazyku, ktorý nám umožňuje prirodzený kontakt s prostredím, v ktorom existujeme ako etnická menšina, ako aj s celkovou kultúrou, ktorú nám sprostredkúva srbský jazyk. Vyučovanie slovenského jazyka má okrem toho za cieľ i výchovu žiakov v duchu tolerancie k materinskému jazyku aj ostatných menšinových spoločenstiev v našom prostredí. Celkove žiakov vedieme k tomu, aby svoju schopnosť používať na dorozumievanie striedavo dva jazyky považovali za osobitnú výhodu a nie za prameň jazykovej neistoty.

V našich bilingvistických podmienkach vyučovanie slovenského jazyka má za cieľ nielen učiť o slovenskom jazyku, ale aj sám jazyk. Má tiež posilniť slovenské jazykové povedomie žiakov a vytvoriť u nich základné predpoklady na odlíšenie prvkov slovenského a srbského jazyka. Z týchto základných cieľov vyučovania slovenského jazyka vyplývajú potom i čiastkové ciele, ktoré majú žiaci dosiahnuť.

Slovenský jazyk pre 2. stupeň základnej školy

Učebný predmet slovenský jazyk má v školách s vyučovacím jazykom slovenským vo Vojvodine ústredné miesto, lebo vytvára predpoklady na zvládnutie ostatných predmetov. Toto tvrdenie je univerzálne - pedagógovia počnúc Komenským poukazovali na skutočnosť, že sa vo vzdelávaní najlepšie výsledky dosahujú vtedy, keď dieťa získava poznatky v materčine.

Slovenčina je vyspelý jazyk a možno v nej vyjadriť city a zložité myšlienky. Vo Vojvodine sa vyvíja za iných podmienok ako na Slovensku, ale jazyková norma platí pre všetkých Slovákov.

CIELE

Vo vyšších ročníkoch základnej školy vo Vojvodine je celkové vyučovanie v slovenskom jazyku zamerané na kvalitné poznanie a praktické zvládnutie zákonitostí slovenského jazyka ako podmienky na získanie zručnosti pohotovo, funkčne a kultivovane komunikovať v spisovnej slovenčine.

Cieľom vyučovania slovenského jazyka a literatúry je, aby žiaci zvládli a poznali materinský jazyk jednak kvôli posilneniu svojho jazykového vedomia, jednak aby sa prostredníctvom jazyka dostali aj k prameňom slovenskej literatúry a celkovej slovenskej kultúry a vedy.

Pri vyučovaní slovenského jazyka sa v našich podmienkach musí prihliadať nielen na vzťah spisovnej podoby slovenského jazyka a našich nárečí, ale tiež na vzťah slovenského a srbského jazyka, ktorý používame na mimoetnické dorozumievanie.

Aj vo vyšších ročníkoch základnej školy vyučovanie slovenského jazyka zahrnuje tri zložky: jazykovú, slohovú a literárnu. V učebných osnovách sa tieto zložky podávajú v osobitných kapitolách, ale v praxi sú pospletané. Sloh a kultúra vyjadrovania rovnako sa pertraktujú aj na hodinách jazyka, aj na hodinách literatúry.

Ciele vyučovania slovenského jazyka na 2. stupni základnej školy sa tak pre učiteľa, ako aj pre žiakov náročnejšie než na 1. stupni: poznatky o slovenskom jazyku získané na 1. stupni sa tu prehlbujú a rozširujú. Základným cieľom vyučovania slovenského jazyka na 2. stupni základnej školy je:

- viesť žiakov k poznávaniu jazyka ako štruktúrovaného a uceleného systému;

- rozvíjať komunikačné schopnosti žiakov, aby získali kvalitnú jazykovú kompetenciu;

- pestovať u žiakov lásku k materinskému jazyku a vedomie jazykovej príslušnosti k istému etniku, pocit jazykovej príbuznosti a spolupatričnosti s inými etnikami;

- prostredníctvom jazyka viesť žiakov k poznávaniu histórie a kultúry vlastného národa a k získavaniu iných poznatkov;

- prehlbovať estetické cítenie žiakov;

- rozvíjať etické cítenie žiakov;

- naučiť žiakov uplatňovať získane vedomosti v praxi.

Vyučovanie slovenského jazyka prispieva k odhaľovaniu základných funkcií jazyka: komunikatívnej, kognitívnej, reprezentatívnej a estetickej. V snahe dosiahnuť plánované výsledky učiteľ má v plnej miere rešpektovať:

- ročný povinný počet hodín,

- ciele vytýčené vo vyučovaní,

- obsah (jazykové javy a javy v slohovej výchove zamerané na komunikatívnosť).

Učiteľovi sa odporúča používať na hodinách: učebnice, pracovné zošity, cvičebnice, prístupné jazykové príručky, jazykovedné časopisy, encyklopédie, ďalšie učebné pomôcky.

JAZYK

Zhrnutie poznatkov z piateho ročníka.

Jazyk a jazykoveda

Základné informácie o slovenskom a srbskom jazyku. Spisovná slovenčina; slovenské nárečia.

Jazykoveda a jej členenie. Slovakistika na Slovensku a vo Vojvodine.

Jazyky národností vo Vojvodine.

Lexikológia

Formálna a významová stránka slova.

Slová podľa zloženia (neodvodené, odvodené a zložené).

Morfológia

Ohybné slovné druhy - opakovanie. (Zhrnutie poznatkov o skloňovaní.)

Slovesá. Slovesný vid - dokonavé a nedokonavé slovesá. Slovesá bezpredmetové a predmetové.

Neohybné slovné druhy. Základné charakteristiky prísloviek, predložiek, spojok, častíc a citosloviec.

Syntax

Klasifikácia viet (podľa zloženia, podľa obsahu, podľa členitosti).

Veta jednoduchá (holá) a rozvitá. Vetné sklady (syntagmy) ako významové a gramatické celky (všetko na rovine evidenčnej a rozpoznávacej).

Vetné členy a členenie vetných členov na holé, rozvité a viacnásobné.

Hlavné vetné členy. Podmet a prísudok ako hlavné vetné členy.

Rozvíjacie vetné členy. Prívlastok (zhodný a nezhodný; holý, rozvitý a viacnásobný). Prístavok. Predmet (holý, rozvitý a viacnásobný). Príslovkové určenie času, miesta, spôsobu a príčiny (otázky: kedy?, kde?, ako?, prečo?).

Priraďovacie a podraďovacie súvetie. Čiarky v súvetí.

Pravopis

Nacvičovanie v písaní odvodených vybraných slov patriacich do aktívnej slovnej zásoby žiakov.

Písanie čiarky, bodkočiarky, dvojbodky a úvodzoviek.

Práca s Pravidlami slovenského pravopisu (najmä v písaní veľkých začiatočných písmen), s Krátkym slovníkom slovenského jazyka a so slovníkom E. Horáka Srbochorvátsko - slovenským a slovensko - srbochorvátskym slovníkom.

KULTÚRA VYJADROVANIA - SLOH

Ústne vyjadrovanie

Rozprávanie a jeho kompozícia: úvod k téme, jadro, gradácia, kulminácia v rozprávaní a záver. Chronologické a retrospektívne podanie príbehu. Priliehavý výber slov.

Rozprávanie s využitím priamej reči.

Spracovanie príbehu podľa danej osnovy.

Dramatizácia prozaického útvaru (napr. poviedky) s doslovnou reprodukciou replík.

Vypracúvanie osnovy (napr. práve spracúvané učivo z dejepisu, biológie a pod.)

Opisný slohový postup a jeho hlavné znaky. Opis dynamických a statických javov v prírode. Vnútorná a vonkajšia charakteristika literárnej postavy (povahokresba) na základe rozboru literárnych postáv. Portrét (opis) osoby z bezprostredného okolia žiaka (sused, starec, herec a pod.).

Správa o udalosti v škole, o oslavách, o programe, o divadelnom predstavení a pod.

Súkromný list (členenie textu, formálna úprava, vypisovanie obálky). Využitie kontaktových prostriedkov v súkromnej korešpondencii (s vekovo rovnakou, mladšou a staršou osobou), ako aj so známou a neznámou osobou.

Poukazovanie na časté štylistické chyby v jazykových prejavoch: neadekvátne členenie, neprehľadnosť, nelogickosť, rozvláčnosť a pod. a na možnosť vyhnúť sa im.

Formy spoločenského styku

Oznámenie, pozvanie (na nejaké podujatie), inzerát, potvrdenie.

Písomné vyjadrovanie

Rozprávanie o udalosti alebo o zážitku s použitím prvkov kompozície (vypracovaná osnova v bodoch, konspekt).

Opis prírody, miestnosti alebo literárnej postavy podľa danej osnovy.

Písomná správa o akcii v škole (úprava nádvoria, športový program, divadelné predstavenie a pod.)

Nácvičné a kontrolné diktáty.

Osem domácich slohových prác a ich rozbor na hodine.

Štyri školské slohové práce (v každom štvrťroku jedna) - písanie na jednej hodine a rozbor s opravou na dvoch hodinách.

LITERATÚRA:

Lyrika:

P. O. Hviezdoslav: Zuzanka Hraškovie

Ľudmila Podjavorinská: Čakanka

Vladimír Reisel: Leto

Paľo Bohuš: Sedliak

Ján Labáth: Na Dolnej zemi

Juraj Tušiak: Jednoduché slová

Milan Lasica: Vybrané slová

Daniel Hevier: Náušnica v uchu

Kamil Petraj: Školská lavica

Miroslav Antić: Raz v stredu, Láska

S. H. Vajanský: Malý drotár

Zo slovenských ľudových piesní

Z vojvodinských slovenských ľudových balád

Epika:

Soľ nad zlato - slovenská ľudová rozprávka

Príbeh o Európe (starogrécky mýtus spracovala M.Hlušíková)

Milan Ferko: Strieborná volavka Kinnari

Vincent Šikula: Heligon

Klára Jarunková: Strážo a Boj

Jela Mlčochová: Adrianin prvý prípad

Jaroslava Blažková: Zázrak života

Martin Kukučín: Z teplého hniezda

J. Rowlinsová: Harry Potter (úryvok)

Ján Čajak (výber)

Anna Papugová: Texasky a tenisky a Lena v nich

Miroslav Demák: Vranka Hanka a havran Ján

Tomáš Čelovský: Jabloň

Zoroslav Jesenský: Kúštik Števa

G. M. Petrovský: Baronica

Slovenská povesť

Malé formy ľudovej slovesnosti (porekadlá, príslovia, hádanky, pranostiky…)

Žarty, rébusy, detské hry.

Zo svetovej detskej literatúry (výber).

Výber zo srbskej literatúry.

Výber zo slovenskej súčasnej prózy.

Časopisy pre deti a mládež.

Náučná literatúra - encyklopédie, niektoré heslá z Encyklopédie zvierat, Dejín sveta.

Dráma:

Kratší dramatický text alebo úryvok

Viera Benková: Pusťte basu do rozhlasu, rozhlasová hra podľa motívov rozprávky

Norberta Frýda

Komiks (výber).

Literárne diela: 4 knihy podľa výberu

Klára Jarunková: Brat mlčanlivého vlka

Vincent Šikula: Prázdniny so strýcom Rafaelom

Antoine de Saint - Exupéry: Malý princ

Zo slovenských ľudových balád

Kniha podľa voľného výberu žiakov

Literárno- teoretické pojmy

Poézia

- motív a idea (pozorovanie),

- city, ktoré básnik v básni prejavuje,

- prenesený význam slova, prirovnanie a básnický prívlastok (pozorovanie), personifikácia,

- verš, rým, rytmus,

- balada (identifikácia a rozdiely),

- krátke formy ľudovej tvorby - porekadlo, príslovie, hádanka, pranostika,

- ľudová a umelá báseň,

- detská lyrika.

Próza

- téma a idea,

- dej: časová postupňosť deja, identifikácia miesta konania deja, elementy fabuly: úvod, záplet, rozuzlenie,

- členenie textu (kolektívne a jednotlivo),

- identifikácia najnapínavejšieho miesta,

- zovňajšok postáv a základné povahové vlastnosti, pohnútky a konania postáv,

- dialóg a monológ (pozorovanie a rozlišovanie),

- opis a rozprávanie - rozprávač (pozorovanie a identifikácia),

- detský román, komiks (základné vlastnosti),

- ľudová rozprávka- charakteristiky (túžba po pravde a spravodlivosti),

- druhy rozprávok: fantastické i zvieracie rozprávky (pozorovanie a identifikácia), ľudové a autorské rozprávky (identifikácia),

- nové slová a slovné spojenia- základný a prenesený význam slova- použitie slovníka,

- povesť, balada, poviedka (základné vlastnosti),

- staré grécke báje,

- práca s knihou- písanie záznamov a analýza- názov diela a autor.

Náučná literatúra:

- encyklopédie pre deti.

Dráma:

- divadelná hra pre deti,

- filmová a rozhlasová hra pre deti.

Dramatizácia

- Dramatizácia spracovaného textu, intonácia so zreteľom na citovú zložku prejavu, využívanie pohybu v priestore, mimiky a gestikulácie.

- Vypracovanie kostýmov a scény.

- Osvojovanie pojmov: scéna, scénograf, kostýmograf, režisér.

- Zvukové a svetelné prostriedky v divadle.

- Podľa možnosti pozrieť aspoň jedno detské alebo bábkové divadelné predstavenie; slovenskú ľudovú rozprávku na kazete a pod.

FILMOVÁ A SCÉNICKÁ KULTÚRA

- Poznanie hlavných a vedľajších postáv.

- Pohyb vo filme a komikse.

- Základné poznatky o filme a scénickom umení: režisér, herec, scéna, scénograf, kostýmograf, šepkár.

- Samostatné vypracovanie scény a divadelné predvedenie alebo bábkové divadlo.

- Rozprávky v obrazoch - obraz v komikse; káder vo filme a scéna a výstup v divadelnej hre.

- Podľa možnosti pozrieť aspoň jedno detské alebo bábkové divadelné predstavenie; detský hraný film alebo sfilmovanú slovenskú rozprávku. Využitie súčasných technických premietacích prostriedkov.

PROCES

Takto koncipovaný obsah vyučovania slovenského jazyka v základnej škole predpokladá zmenu práce učiteľa na vyučovacích hodinách, ale aj zmenu učebníc a učebných pomôcok.

Vo vyučovacom procese učiteľ má v každom ročníku povinne a v plnej miere dodržiavať: ročnú časovú dotáciu - povinný počet hodín, ciele, ktoré treba vo vyučovaní dosiahnuť, obsah vyučovania, t.j. upevniť zručnosť v čitaní a písaní, sprostredkovať základné vedomosti o slovenskom jazyku, z kultúry vyjadrovania a z literatúry.

Učiteľ si podľa vlastného uváženia a s ohľadom na podmienky v danej triede volí: formy práce a metódy na dosahovanie stanovených cieľov, štruktúru vyučovacej jednotky a spôsob plánovania (voľnosť rozvrhovania učebnej látky a celkovej aktivity v rámci vyučovania materinského jazyka ako celku), má tiež voľnosť vo využívaní textov z literatúry, vo výbere spoločnej mimočítankovej literatúry a kníh domáceho čítania (po dohode so žiakmi).

Vo vyučovacom procese učiteľ má používať: učebnice a pracovné zošity, pracovné listy z rôznych cvičebníc, prístupné jazykové príručky, slovníky, encyklopédie, literárne časopisy, ako aj ďalšie učebné pomôcky: zvukové nahrávky, videokazety, obrazové súbory, internet, atď.

Novokoncipovaný obsah vyučovania slovenského jazyka zvyšuje nároky na samostatnosť, tvorivosť a organizáciu práce učiteľa.

POKYNY PRE REALIZÁCIU PROGRAMU

JAZYK

Gramatika

Vyučovanie gramatiky a pravopisu v 6. ročníku má za cieľ umožniť žiakom komunikáciu v ústnej alebo písomnej podobe používajúc spisovný slovenský jazyk. Žiak má poznať základné pravidlá z oblasti gramatiky ako sú: pravopisné pravidlá písania i, í, y, ý po mäkkých, tvrdých a obojakých spoluhláskach, vo vybraných slovách, rozlišovanie základu slova, predpony a prípony; tvorenie slov predponami a príponami; predpony s-, z-, zo-, nad-, od-, ob-, roz- a ich spisovná výslovnosť a pravopis. Má správne vymenovať slovenskú abecedu s cieľom vynachádzania sa v slovníku. Pri vyučovaní slovných druhov, treba správne líšiť jednotlivé slovné druhy, rozdiel medzi časovaním a skloňovaním. Vedomosti o slovesách treba prešíriť o vedomosti o zvratných a nezvratných slovesách, prehlbovať vedomosti o neurčitku, slovesných časoch, určovanie osoby, čísla a času slovies. Správne používať a písať tvary prítomného času slovesa byť. Nacvičovať rozkazovací spôsob a funkciu slovesa vo vete (prísudok). Pravopis slovesných koncoviek. Odporúča sa klasifikácia viet (podľa zloženia, podľa obsahu, podľa členitosti). Nacvičovať treba vetné sklady (syntagmy) ako významové a gramatické celky (všetko na rovine evidenčnej a rozpoznávacej), vetné členy a členenie vetných členov na holé, rozvité a viacnásobné. Osobitne treba venovať pozornosť podmetu a prísudku ako hlavným vetným členom, potom nacvičovať rozvíjacie vetné členy, prívlastok (zhodný a nezhodný; holý, rozvitý a viacnásobný), prístavok, predmet (holý, rozvitý a viacnásobný), príslovkové určenie času, miesta, spôsobu a príčiny (otázky: kedy?, kde?, ako?, prečo?).

Osobitne treba nacvičiť priraďovacie a podraďovacie súvetie a čiarky v súvetí.

Odporúča sa nacvičovanie identifikácie priamej reči, ako aj jej pozmenenia z priamej reči na nepriamu a opačne. Učivo o vete treba zdolať do miery líšenia holej, rozvitej vety a súvetia; jednoduché vety a súvetia; nacvičovať základné vetné členy (holý a rozvitý podmet a holý a rozvitý prísudok).

Pravopis

Pravopis treba vždy nacvičovať s odôvodneným paralelne so spracovaním učiva z jazyka používajúc literárne texty z učebníc, ako východiskové texty pre analýzu pravopisných javov. Treba prihliadať na písanie i, í, y, ý po tvrdých, mäkkých a obojakých spoluhláskach, na písanie koncoviek pri slovesných časoch, pri jednotlivých pádoch podstatných mien, pri množnom nominatíve prídavných mien a čísloviek. Žiakov treba nacvičovať písať správne interpunkčné znamienka. Dbať na pravopis zámen: vy, Vy, ty, Ty a tvary my, mi. Venovať sa nacvičovaniu čiarky v súvetí. Správne vyslovovať a písať slová s predponami a príponami, ako aj správna výslovnosť a písanie predložky s podstatným menom.

Odporúča sa so žiakmi diktáty nacvičovať s odôvodňovaním pravopisných javov a len potom písať kontrolné diktáty a autodiktáty.

LITERATÚRA

Odporúča sa na druhej hodine spracovania textu ponúknuť žiakom diferencované úlohy (podľa stupňov zložitosti). Okrem uvedených textov, môžeme ponúkať žiakom texty podľa vlastného výberu z čítanky, detských a mládežníckych časopisov, novín, encyklopédií a iných tvarov literatúry, ktorá im je vekove primeraná. V tomto veku sa odporúča odpozerať najmenej dve divadelné predstavenia pre deti a film pre deti, ako aj televízne vysielanie pre deti. Podľa možnosti, žiakom treda dať počúvať aj detské rozhlasové hry a umelecké prednesy básní. S cieľom podnecovania kreativity u detí, treba vypracovať spoločne s deťmi aspoň jedno divadelné predstavenie na úrovni triedy (odporúča sa samostatné vypracovanie scény a kostýmov). U žiakov treba pestovať záujem o čítanie kníh, odporúčať im literatúru vhodnú pre ich vek a formovať čitateľskú kultúru u detí.

Literárne diela: 4 knihy podľa výberu učiteľa a žiakov. Žiakov treba zaúčať analyzovať literárne dielo: názov, autora, miesto a čas konania, hlavná postava a jej vlastnosti, vedľajšie postavy, odkaz, téma, idea diela. Treba ich zvykať podať stručnú reprodukciu.

Literárno-teoretické pojmy (poézia a próza): Plánované literárno-teoretické pojmy v tomto veku deťom treba podať informatívne a nacvičovať do tej miery, aby ich v danom texte líšili.

KULTÚRA VYJADROVANIA

Ústne vyjadrovanie

U žiakov v tomto veku treba pestovať spisovnú podobu slovenského jazyka ako v ústnom tak aj v písomnom prejave s dôrazom na plynulosť prejavu, jasnosť, správnu dikciu a melódiu viet. Žiakov treba zaúčať výstižne rozprávať na základe osnovy, obrázku alebo série obrázkov, viesť úspešne sled udalostí, vedieť vyrozprávať svoj zážitok alebo vymyslieť ho podľa svojej fantázie; pri opise predmetu, javu, osoby, zvieraťa, prírody, mať na zreteli výrazné charakteristiky na základe pozorovania. Od žiakov sa očakáva výrazný prednes básne ako aj krátka reprodukcia jednoduchých textov z čítanky, detskej tlače, reprodukcia obsahu filmu, divadelnej hry, rozhlasových alebo televíznych vysielaní pre deti tohoto veku - podľa osnovy. Jazykové didaktické hry treba používať vo funkcii zveľaďovania slovnej zásoby a skvalitňovania ústnej a písomnej komunikácie žiakov. Treba dbať na spisovnú výslovnosť, slovnú zásobu prehlbovať vysvetlením významu nových slov a slovných spojení, ako aj s významom slov v srbskom jazyku. Líšiť monológ od dialógu.

Dramatizácia

V oblasti dramatizácie textu je predvídané striedavé reprodukovanie textu so zreteľom na intonáciu vety, uvádzanie pohybu v priestore. Uviesť mimiku a správnu dikciu a gestá. Ako vzor sledovať detské divadelné predstavenie.

Formy spoločenského styku

S cieľom pestovať výchovný aspekt vzdelávania v škole, treba dať dôraz na základné etické normy, ktoré sú zažívané v našom spoločenskom systéme. Žiakom treba pravidelne tlmočiť zažívané frázy a slovné spojenia a pestovať u nich spoločensky prijatelnú formu komunikácie a kódex správania.

Čítanie

V prvom rade treba v tomto veku žiakov naučiť správne, s porozumením čítať; prihliadať na rýchlosť pri čítaní, správnu výslovnosť, tempo, dôraz, správne dýchanie. Pestovať tiché čítanie s osobitnými úlohami, ako podmienku pre samostatné učenie, viesť žiakov k individuálnemu čítaniu, ako aj čítanie značiek a skratiek, poznanie jednotlivých symbolov.

Písomné vyjadrovanie

Aj v tomto veku sa dbá na dodržiavanie všetkých znakov písania s čiastočným formovaním vlastného čitateľného rukopisu u žiakov s prihliadnutím na pravopis. Zvyšuje sa požiadavka plynulého písania a automatizácie písacieho pohybu. Aj naďalej môžeme dať žiakom odpísať nejaký text s danou úlohou, napísať vety alebo súvislý text s danou úlohou; opis osoby, predmetu, javu, prírody, zážitku, ilustrácie so zreteľom na výrazné charakteristiky na základe predchádzajúceho rozboru. Od žiakov treba žiadať dodržiavanie formy pri písaní (úvod, hlavná časť, záver). Školské slohové práce sa môžu robiť podľa danej osnovy, ale aj po rozbore a spoločnej analýze, ako má práca vyzerať a čo má obsahovať. Písomné odpovede na otázky podľa obrázkov, vlastných skúseností a čítankového čítania a tvorenie otázok na dané odpovede. Odporúča sa analýza 8 domácich slohových prác na hodine a 4 školské slohové práce - písanie na jednej hodine a oprava a rozbor na dvoch hodinách (so zreteľom na pravopis). Také práce si vyžadujú jednu alebo dve hodiny prípravy: ústnu a písomnú. Diktáty odporúčame: nácvičné: s dopĺňaním, s upozornením, zrakový, sluchový; kontrolný diktát a autodiktát.

HRVATSKI JEZIK

(4 časa nedeljno, 144 časa godišnje)

HRVATSKI JEZIK

Svrha je nastave hrvatskoga jezika u osnovnoj školi višestruka:

a) stjecati svijest o potrebi upoznavanja, učenja i njegovanja hrvatskoga jezika; stjecati ljubav za hrvatski jezik i književnost te spoznaje o biti i posebnim značajkama hrvatskoga jezika kao sredstva priopćavanja i umjetničkog izražavanja;

b) razvijati jezične i kniževne sposobnosti; razvijati kulturu čitanja književnih i neknjiževnih tekstova, kulturu gledanja scenskih i filmskih ostvarenja, kulturu slušanja i gledanja;

c) na razini: osnovnoškolskog općeg obrazovanja osposobiti učenike za uporabu hrvatskoga standardnoga jezika u svim tekstovnim vrstama, funkcionalnim stilovima i sredstvima priopćavanja.

Cilj

Cilj nastave hrvatskoga jezika u osnovnoj školi jest ovladavanje hrvatskim standardnim jezikom na razini 6. razreda, razvijanje jezičnih sposobnosti u govornoj i pisanoj uporabi jezika u svim funkcionalnim stilovima. Osvješćivanje važnosti znanja hrvatskoga jezika kao općeg kulturnog dobra. Razvijanje ljubavi prema jeziku, književnosti i kulturi, razvijanje literarnih sposobnosti, čitateljskih interesa i čitateljske kulture, razvijanje interesa i potreba za sadržajima filma i kazališta.

Zadaće

Zadaće su nastave hrvatskoga jezika mnogobrojne, ostvaruju se u trima nastavnim područjima: hrvatski jezik, jezično izražavanje, književnost. Prema načelu unutarpredmetnoga povezivanja sadržaja i zadaće tih triju nastavnih područja međusobno se prožimaju i dopunjuju, a prema načelu međupredmetnoga povezivanja funkcionalno se povezuju i s ostalim nastavnim predmetima.

Nastava hrvatskoga jezika također treba:

- osposobljavati učenike za odgovornost u životu u sadašnjosti i budućnosti, prema sebi, svojim bližnjima i okolišu;

- upućivati učenike na traganje za smislom vrijednostima i važnostima ljudske egzistencije te na otkrivanje i pronalaženje vlastite osobnosti i smisla življenja;

- razvijati s učenicima osjećaje poštovanja osnovnih ljudskih i životnih vrijednosti, vrijednosti rada i svijesnoga djelovanja na svim razinama (u obitelji, školi, društvu), samostalnosti i spremnosti na pomaganje i suradnju, na zajedništvo, u skladu s tim na demokraciju i toleranciju;

- razvijati u učenicima svijest o vlastitim korijenima i identitetu, kulturi, običajima i tradiciji da bi na taj način mogli razvijati druge narode i njihove kulture, u skladu s potrebama višejezičnoga i višekulturalnoga društva;

- osposobljavati učenike za istraživački i stvaralački način učenja koji će razvijati u skladu s potrebama za trajnim obrazovanjem;

- osposobljavanje za slušanje, govorenje, čitanje i pisanje;

- upoznavanje, bogaćenje i usvajanje rječnika; usvajanje temeljnih pravogovornih i pravopisnih normi hrvatskoga jezika;

- upoznavanje i usvajanje glasovnoga/fonološkog, pisanoga/grafemskog, slovničkoga/gramatičkog, morfološkoga, tvorbenoga, sintaktičkog sustava hrvatskoga jezika;

- spoznaja funkcije riječi u različitim priopćajnim sredstvima i funkcionalnim stilovima (pjesničkom, razgovornom, poslovnom, znanstvenom...);

- upoznavanje književnih djela hrvatske i svjetske književnosti;

- upoznavanje, čuvanje, poštivanje i razvijanje vlastitoga nacionalnog i kulturnog identiteta na djelima hrvatske književnosti, kazališta, filma i drugih priopćajnih sredstava;

- razvijanje književne osjetljivosti i učeničkih interesa potrebnih za spoznaju i prihvaćanje trajnih ljudskih, jezičnih i književnih vrijednosti;

- osposobljavanje učenika za govornu i pisanu komunikaciju;

- razvijanje usmenog i pismenog izražavanja vlastitog odnosa prema životu;

- osposobljavanje za vrijednosnu raščlambu/analizu, posudbu/refleksiju, vrednovanje/valorizaciju poruka (umjetničkih i znanstvenih);

- upoznavanje i prosudba neknjiževnih tekstova koji obogaćuju raznolikošću gledišta i situacija nužnih za shvaćanje sveukupne zbilje koja učenike okružuje, za promišljanje odnosa: ja i drugi.

SADRŽAJI PROGRAMA

Rječnik:

- riječ (značenje, oblik i uloga riječi);

- riječ u standardnom i nestandardnom jeziku (narječjima);

- pisana i usmena riječ;

- jednoznačnost i višeznačnost riječi;

- riječi za imenovanje pripadnosti mjestu, kraju, zemlji, narodu;

- riječi za oponašanje zvukova (onomatopeje).

Gramatika:

- obnavljanje gradiva o jeziku od prvog do četvrtog razreda;

- rečenica kao komunikacija jedinica;

- jednostavna rečenica; neproširena i proširena;

- glagolski i imenski predikat;

- rečenica s izrečenim subjektom;

- rečenica s više subjekata;

- rečenica bez subjekta;

- rečenični dodaci (pojam);

- promjenljive riječi: imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi, glagoli;

- nepromjenljive riječi: prilozi, prijedlozi, veznici; čestice; usklici;

- promjenljive riječi: osnova i nastavak;

- deklinacija: funkcija i značenje padeža; padežna pitanja, osnovna značenja padeža;

- imenice: opće, vlastite, zbirne, deklinacije imenica;

- zamjenice: lične, povratne, posvojne, povratno-posvojna, upitne, odnosne, pokazne, neodređene; deklinacija zamjenica;

- pridjevi - značenje i vrste, rod i broj, određeni i neodređeni oblik;

- deklinacija pridjeva;

- komparacija pridjeva;

- brojevi: osnovni, redni i zbirni; brojevna imenica;

- deklinacija brojeva;

- prilozi (pojam);

- prijedlozi (pojam);

- veznici i usklici (pojam);

- samoglasnici i suglasnici;

- slog, dužina sloga;

- akcent: razlikovanje dugih i kratkih slogova;

- glasovne promjene u deklinaciji imenica i komparaciji pridjeva (palatalizacija, sibilarizacija, jotacija, prijeglas, nepostojano a).

Pravogovor i pravopis:

- rečenični i pravopisni znakovi;

- veliko početno slovo u imenima mjesta, krajeva, zemalja i naroda;

- veliko početno slovo u imenima građevina, vozila, administrativnih jedinica;

- usustavljivanje pisanja velikog slova u višečlanim imenima;

- sastavljeno i rastavljeno pisanje imenica, zamjenica, pridjeva i brojeva (uvježbavanje);

- pisanje ne uz imenice, pridjeve i glagole;

- izgovor i pisanje izgovornih cjelina uz zamjeničke enklitike;

- pisanje superlativa;

- pisanje brojeva.

Povijest jezika:

- hrvatski standardni jezik;

- hr. narj. štokavsko, čakav. i kajkavsko.

KNJIŽEVNOST

Školska lektira:

Hans Christian Andersen, Majka

Italo Calvino, Košulja sretnog čovjeka

Dobriša Cesarić, Slavonija

Jack London, Zov divljine (ulomak)

Pere Ljubić, Podne

Ivana Brlić Mažuranić, Šuma Striborova (ulomak)

Ivan Goran Kovačić, Pada snijeg, pada snijeg

Krilov, Pčele i muve

Gustav Krklec, Val

Ivan Kušan, Uzbuna na zelenom vrhu

Dositej Obradović, Basne

Luko Paljetak, Stonoga u trgovini

Veljko Petrović, Jabuka na drumu

Dušan Radović, Kapetan Džo Piplfoks (odlomak)

Dinko Šimunović, Srna

Dragutin Tadijanović, Nosim sve torbe a nisam magarac

Grigor Vitez, Ptičja pjevanka

Krešimir Zimonić, Šuma Striborova (strip)

Usmena književnost: Ero s onoga svijeta; Ive vara duždeva sina.

Domaća lektira

Ivan Kušan, Koko u Parizu

Mark Twain, Tom Sojer

Grigor Vitez, Pjesme

Balint Vujkov, Zlatni prag

Književnoteorijski pojmovi:

Poezija

- kompozicija: suodnos dijelova - stihova i kitica;

- motiv;

- akustički i vizulani elementi pjesničke slike;

- ritmičko ustrojstvo pjesme;

- vrste stihova: peterac, šesterac, sedmerac, osmerac, deseterac, dvanaesterac;

- vrste strofa: dvostih, trostih, četverostih;

- vezani i slobodni stih;

- epitet (pojam, određenje);

- usporedba (pojam, određenje);

- onomatopeja (pojam, određenje);

- epska pjesma (osnovna obilježja);

- lirska pjesma (osnovna obilježja);

- pejzažna i rodboljubna lirska pjesma;

- himna (osnovna obilježja);

- usmeno i pisano pjesništvo.

Proza

- pripovjedač u prvom i trećem licu;

- dijelovi fabule: uvod, zaplet; vrhuna, rasplet;

- opis vanjskog i unutarnjeg prostora;

- glavni i sporedni likovi;

- etička karakterizacija lica; odnos prema drugima;

- portret kao sredstvo karakterizacije;

- crtica - mali epski oblik

- roman za mladež (osnovna obilježja)

Drama

- igrokaz (osnovna obilježja)

- vrste igrokaza (kazališni, televizijski, radijski)

- likovi u dramskom djelu

JEZIČNO IZRAŽAVANJE

Govorenje:

- prepričavanje;

- stvaralačko prepričavanje;

- razgovor (spontani, humoristični, telefonski);

- izvješćivanje prema planu;

- usmeni dijalog i monolog;

- objašnjavanje;

- raspravljanje.

Slušanje:

- razvijanje kulture slušanja različitih vrsta tekstova.

Čitanje:

- govorne vrednote pri čitanju lirskog, proznog i dramskog teksta;

- pravilna intonacija izjavne, upitne i usklične rečenice;

- glasno čitanje;

- čitanje po ulogama;

- usmjereno čitanje;

- čitanje u sebi sa određenom zadaćom.

Pisanje:

- pismeno prepričavanje,

- stvaralačko prepričavanje,

- opisivanje (prema planu);

- pisanje pisma (intimno, poslovno);

- objašnjavanje;

- dokazivanje;

- četiri školske pismene zadaće sa ispravcima tijekom školske godine.

NAČIN OSTVARIVANJA PROGRAMA

Jezik je najopsežniji predmet osnovnoškolskoga obrazovanja, a ujedno i osnovno sredstvo sporazumijevanja pa je stoga vrlo bitno ovladavanje ovim predmetom kako bi se što uspješnije ovladalo svim nastavnim predmetima.

Predmet se tijekom osam godina ostvaruje u nastavnim područjima: hrvatskom jeziku, književnosti i jezičnom izražavanju.

Prema načelu unutarpredmetnog povezivanja, sadržaji i zadaće svih nastavnih područja međusobno se prožimaju i dopunjuju, a prema načelu međupredmetnog povezivanja povezuju se s ostalim nastavnim predmetima.

HRVATSKI JEZIK

U nastavnom području hrvatski jezik poučavaju se sadržaji rječnika, gramatike, pravopisa i pravogovora. Učenici se osposobljavaju za samostalnu uporabu glasovnoga i pisanoga sustava hrvatskoga jezika. Učeći gramatiku učenici razvijaju sposobnost apstraktnog mišljenja i logičkog zaključivanja. Uvježbavajući pravilno pisanje, razvijaju osjećaj za točnost i urednost. Gradivo petoga razreda obuhvaća vrste riječi, deklinaciju promjenjivih vrsta, glasovne promjene (palatalizaciju, sibilarizaciju, jotaciju, prijeglas, nepostojano a...) Pravogovor i pravopis obuhvaća pravopisna pravila o uporabi velikog i malog slova, sastavljenog i rastavljenog pisanja riječi, izgovor i pisanje izgovornih cjelina.

U izvedbi nastavnik rabi različite metode i oblike rada.

KNJIŽEVNOST

U nastavnome području književnost razvijaju se literarne i jezične sposobnosti. Učenici sudjeluju u školskim interpretacijama književnih tekstova različitih vrsta i tema. Razvijaju osjetljivost za književnu riječ, za njezine vrijednosti u životu čovjeka i za trajne ljudske vrijednosti. Za samostalan rad kod kuće preporučuje se razvijanje učenikova stvaralaštva u jezičnome izražavanju.

Učenici se osposobljavaju za samostalno čitanje književne lektire, za prosudbu i vrjednovanje pročitanih djela. Učenici se susreću s umjetničkim vrijednim djelima iz hrvatske, srpske, europske i svjetske književnosti. Učenici trebaju naučiti osnovne književnoteorijske pojmove predviđene za peti razred (npr. vrsta stihova, ritam pjesme, stilska sredstva: usporedba, onomatopeja, epitet, i dr.).

U nastavi se treba koristiti različitim metodama rada:

- metodom čitanja (na glas, u sebi, logičkog čitanja, usmjernog čitanja, kritičkog čitanja)

- metodom razgovora (usmjereni, slobodni, motivacijski, heuristički, raspravljački...)

- metodom igre (razgovorne igre npr. pokvareni telefon i sl., usmena dramatizacija, asocijacije i sl.)

- metodom pisanja (sastavljanje, opisivanje, preoblikovanje, istraživačko pisanje i dr.)

JEZIČNO IZRAŽAVANJE

Temeljna je zadaća jezičnog izražavanja razvijati učenikovu komunikacijsku sposobnost u svim funkcionalnim stilovima, učenikove jezične sposobnosti u govorenju i pisanju te njegovo jezično stvaralaštvo. Nastava jezičnog izražavanja upućuje učenika na kvalitetnu komunikaciju, u kojoj će poštivati pravila kulturnog razgovora, te mu omogućuje spoznaju da je sloboda govora osnovno ljudsko pravo svake osobe. Vrlo je važno razvijati kulturu pisanja i usmenog izražavanja osobnih doživljaja i osjećaja te objektivnog i subjektivnog pripovijedanja o sebi i svijetu oko sebe. Učenike treba osposobiti u područjima govorenja, slušanja, čitanja i pisanja.

SRPSKI KAO NEMATERNJI JEZIK

(3 časa nedeljno, 108 časova godišnje)

Cilj i zadaci

Cilj nastave srpskog jezika jeste da učenici produktivno ovladaju srpskim jezikom u okviru predviđene jezičke i leksičke građe, da upoznaju elemente kulture naroda koji govore tim jezikom i osposobe se za sporazumevanje, druženje i zbližavanje sa pripadnicima većinskog naroda i drugih nacionalnosti.

Zadaci nastave srpskog jezika jesu da učenici:

- produktivno ovladaju govornim jezikom u okviru osnovnih jezičkih struktura i rečnika od oko 2000/30001 frekventnih reči i izraza;

- razumeju sagovornika i usmena izlaganja o temama iz svakodnevnog života;

- usvajaju pravilan izgovor i intonaciju pri usmenom izražavanju i čitanju;

- osposobljavaju se za razgovor o temama iz svakodnevnog života;

- savladaju dva srpska pisma i osnove pravopisa radi korektnog pismenog izražavanja u granicama usvojenih jezičkih struktura i leksike;

- upoznaju elementarne zakonitosti srpskog jezika;

- razumeju tekstove različitog žanra u okviru predviđene tematike;

- upoznaju se sa osnovnim karakteristikama kulture naroda čiji jezik uče;

- stiču navike samostalnog korišćenja rečnika i jezičkih priručnika i osposobe se za informisanje, obrazovanje i samoobrazovanje na srpskom jeziku;

- razviju interesovanja i motivaciju za učenje srpskog jezika i tako steknu veću komunikativnu kompetenciju i sposobnost razmišljanja na njemu.

Operativni zadaci

Učenici treba da:

- usvoje nove jezičke strukture i oko 250/400 novih reči i izraza radi daljeg razvijanja govornih sposobnosti;

- razumeju na sluh novi tekst u okviru usvojene leksike;

- koriguju greške koje čine na svim nivoima srpskog jezika;

- osposobe se za samostalno čitanje u sebi dužih tekstova, u odnosu na prethodni razred, različitog žanra sa upoznavanjem elemenata kulture koje tekstovi sadrže;

- osposobe se za analizu tekstova;

- osposobe se za pismeno izražavanje u okviru obrađenih tema uz dalje savladavanje osnovnih pravopisnih pravila; pisanje pisma, kraćih izveštaja i dr.;

- nastavom gramatike usvajaju nova zvanja o srpskom jeziku koja će produktivno primenjivati;

- osposobe se za korišćenje jezičkih priručnika i dvojezičnih rečnika.

SADRŽAJI PROGRAMA

TEMATIKA

Škola: susedne škole (u mestu ili bližoj okolini); međusobni susreti učenika (saradnja, takmičenje, dopisivanje); vrste sportova; doživljaji učenika iz svakodnevnog života, sa letovanja i zimovanja.

Svakodnevni život: aktuelni događaji uže zajednice; poseta sportskoj priredbi (rezultati, ponašanje, navijanje); radio, televizija, dečja štampa; poseta pozorištu; posebna interesovanja.

Društvo i priroda: iz života značajnih ličnosti, naučno-popularne teme; izleti u prirodu, prirodne lepote naše zemlje.

Aktuelne teme: ljudska solidarnost, zaštita prirodne sredine, društvene organizacije.

Komunikativne funkcije: obraćanje nepoznatom, molba, prihvatanje i neprihvatanje molbe i izvinjenja, iskazivanje žaljenja, utehe, saosećanja; izražavanje i prenošenje zapovesti, zabrane.

JEZIČKA MATERIJA

Imenovanje predmeta i bića

Dalje uvežbavanje obrazaca iz prethodnih razreda. U funkciji subjekta uvežbavati imenice sa osnovnim brojevima.

Obrasci:

Dva dečaka su bili košarkaši.

Dve devojčice su bile balerine.

/Uz imenice u funkciji imenskog dela predikata treba uvežbavati atribut koji se sa imenicama ne slaže formalno u rodu, broju i padežu.

Obrazac:

To su knjige moje sestre.

Ovo je knjiga sa lepim ilustracijama.

Ovo je devojka sa dugom kosom./

Iskazivanje radnje

Uvežbavanje obrazaca iz prethodnih razreda.

Uvežbavati slaganje predikata sa brojnom konstrukcijom u službi subjekta.

Obrasci:

Ti i oni ste putovali.

Dva učenika su stigli.

Dve devojčice su pričale.

Pet mladića su pevali.

Sedam učenica su putovale.

Deset dečaka su se takmičili.

/Uvežbavati i druge mogućnosti slaganja predikata sa brojnom konstrukcijom u funkciji subjekta.

Razlikovanje glagolskog vida koji se realizuje prozodijskim i glasovnim alternacijama.

Obrasci:

Dva učenika su stigla.

Njih petorica su putovala.

Njih petoro je radilo.

Dva plivača i četiri plivačice su trenirali.

On je kupio patike.

Pavle je kupio šljive sa zemlje.

On je bacio loptu.

Dragan je često bacao loptu u koš./

Iskazivanje osobine predmeta i bića

Uvežbavanje obrazaca iz prethodnih razreda.

Obrasci:

Ti si mirnija od moje sestre.

/U funkciji imenskog dela predikata treba uvežbavati komparativ u značenju superlativa.

Obrasci:

Ivanka je bila vrednija od svih devojčica.

Dragan je brži od svih učenika./

Iskazivanje objekta

Uvežbavanje obrazaca iz prethodnih razreda.

Uz imenice u funkciji objekta (akuzativ, lokativ) treba uvežbavati atribut koji se sa njima slaže u rodu, broju i padežu.

Obrasci:

Vi ste čitali o njemu (o njima);

Vi ste govorili o njoj (o njima);

Poslali smo joj ga.

Ja sam čitao o hrabrom vojniku (o hrabrim vojnicima).

Mi smo organizovali lepu svečanost (lepe svečanosti).

Treba uvežbavati kazivanje objekta uz brojeve od pet pa nadalje; /uz priloge i imenice za količinu. Imenice određivati atributom.

Korišćenje imenica na - lac, - ac.

Obrasci:

Dragana je donela deset žutih krušaka.

Skupio je mnogo starih maraka.

Nabrao je korpu zrelih višanja.

Video je čitaoca (čitaoce).

Pozdravio je novog rukovodioca (nove rukovodioce)./

Iskazivanje prostornih odnosa

Uvežbavanje obrazaca iz prethodnih razreda.

Za iskazivanje mesta treba uvežbavati akuzativ s predlogom kroz. Uz imenicu u funkciji odredbe za mesto (lokativ, akuzativ, genitiv) upotrebljavati i atribute koji se sa njima slažu u rodu, broju i padežu.

Obrasci:

Ide kroz šumu.

Voz prolazi kroz mračne tunele.

Deca se igraju na zelenoj livadi.

Otišao je u susedno veliko dvorište.

On stanuje pored našeg prvog suseda.

/Za iskazivanje mesta vršenja radnje koristi se instrumental bez predloga i sa predlozima pod, pred, nad i akuzativ sa predlozima uz, niz. Imenice određivati atributom.

Obrasci:

Milan ide putem.

Mačka je pod stolom.

Dečak stoji pred kućom.

Planinari su se penjali strmom stazom.

Sačekali su nastavnika pred školskim dvorištem.

Nad visokim dimnjakom kružile su rode.

On ide uz (niz) strme stepenice./

Iskazivanje molbe, zapovesti

Upotreba negiranog imperativa i konstrukcije nemoj + infinitiv, odnosno prezent s veznikom da.

Obrazac:

Ne govori tako glasno!

Ne ulazite u učionice pre zvona!

Nemoj obrisati (da obrišeš) tablu.

Nemojte putovati (da otputujete) danas.

Iskazivanje vremenskih odnosa

Dalje korišćenje obrazaca iz prethodnih razreda.

Za iskazivanje vremena treba koristiti konstrukcije koje odgovaraju na pitanje: Koliko dugo?, genitiv s predlozima od i do i konstrukcije za približno određivanje vremena.

Obrasci:

Oni idu svake nedelje na izlet.

Sneg je padao nekoliko dana.

Kiša nije padala više meseci.

Ja sam ostao do kraja priredbe.

Jelena je slušala od početka do kraja časa.

Petar odlazi (dolazi) oko 8 časova.

/Za iskazivanje vremena treba uvežbavati instrumental bez predloga i vremenske rečenice s veznikom dok.

Obrazac:

Dok sam ja čitao, Saša se igrao.

Danima (satima, nedeljama) trenira./

Iskazivanje načina uslova radnje

Uvežbavanje obrazaca iz prethodnih razreda.

Obrasci:

Jasna dobro pliva.

Petar bolje pliva.

Gordana veoma dobro piše.

/Uvežbavati uslovne rečenice sa veznikom da i kad.

Obrasci:

Da je naučio, ne bi dobio jedinicu.

Da zna, rekao bi.

Rekao bi kad bi znao./

Iskazivanje uzajamne i zajedničke radnje

Dalje uvežbavanje obrazaca iz prethodnih razreda.

Obrasci:

Otac nije dugo radio zbog teške bolesti.

On nije dugo radio, jer (zato što) je bio veoma bolestan.

/Za iskazivanje uzroka treba uvežbavati i oblike genitiva s predlozima od i iz.

Obrazac:

Nije mogao da uči od galame.

Umorio se od učenja.

Ne vidi od dima.

Ne može da priđe obali od dece.

Jelena je to uradila iz ljubavi.

Petar je to učinio iz neznanja./

GRAMATIKA

Struktura proste i proširene rečenice. Glagolska sintagma, bliži i dalji objekat (ukazivati i na upotrebu naglašenih i nenaglašenih oblika ličnih zamenica), iskazivanje mesta, vremena, načina, sredstva, društva, uzroka, prilozima i padežima, odnosno padeškim konstrukcijama. Imenička sintagma: atribut uz imenicu u navedenim sintaksičkim funkcijama.

Red reči.

TVORBA REČI

Tvorba etnika: Srbin - Srpkinja, Hrvat - Hrvatica, Mađar - Mađarica, Slovak - Slovakinja, Rumun - Rumunka, Rusin - Rusinka, Slovenac - Slovenka, Makedonac - Makedonka, Čeh - Čehinja, Grk - Grkinja, Rus - Ruskinja, Kanađanin - Kanađanka.

Tvorba deminutiva: -ić (nož - nožić, prst - prstić, nos - nosić, komad - komadić, zub - zubić); -čić (prozor - prozorčić, kamen - kamenčić, stan - stančić); -ica (glava - glavica, zvezda - zvezdica, reka - rečica, majka - majčica, knjiga - knjižica); -čica (grana - grančica, cev - cevčica); -ce (jezero - jezerce, zvono - zvonce, selo - seoce, - selce). /Ukazati na obrazovanje pomoću prefiksa: na- (nagluv, nakiseo, natruo); o- (omalen, onizak); pro- (prosed)/.

/Tvorba augmentativa: -ina (komad - komadina, rep - repina, nos - nosina, trbuh - trbušina, junak - junačina, breg - brežina, crep - crepina); -čina (lažov - lažovčina, šamar - šamarčina, prozor - prozorčina); -etina (baba - babetina, jama - jametina, torba - torbetina, ruka - ručetina, noga - nožetina); -urina (kosa - kosurina, trava - travurina, knjiga - knjižurina, glava - glavurina)/.

Tvorba prisvojnih prideva: -ski (grad - gradski, škola - školski, zima - zimski, klub - klupski, Bosna - bosanski, mladić - mladićki, Srbin - srpski, Jugoslavija - jugoslovenski (jugoslavenski), Beograd - beogradski); -čki (socijalizam - socijalistički, turist, turizam - turistički); -ački (Dubrovnik - dubrovački, Srem - sremački); -ji (-i) (koza - kozji, pas - pasji, bog - božji, vuk - vučji, lisica - lisičji)/ -inji (pčela - pčelinji, zver - zverinji/ -aći (kupati - kupaći, pisati - pisaći, šivati (šiti - šivaći)./

PRAVOPIS

Pisanje velikog slova u nazivima pokrajina, zemalja, država, kontinenata; veliko slovo u nazivima knjiga, listova, časopisa.

Skraćenice tipa: TV, Tanjug, OUN, SAN, Nolit i sl.

Pisanje zapete u nabrajanju reči i uz vokativ.

Pisanje prideva i priloga u komparaciji.

Pisanje proklitike i enklitike.

Ukazivanje na principe fonološkog pravopisa u okvirima usvojene jezičke građe.

GOVORNE VEŽBE

Prepričavanje obrađenog teksta na osnovu plana i slobodno sa izmenom završetka.

Sažimanje i proširivanje teksta.

Prepričavanje odslušanog odlomka, radio i TV - emisija po planu i slobodno.

Sastavljanje plana (u vidu podnaslova, teza).

Pričanje na osnovu datog početka, o doživljajima učenika i događajima iz neposredne i šire okoline.

Opisivanje pejzaža.

Razgovor o samostalno pročitanom tekstu.

Analiza obrađenog teksta.

Dalje osposobljavanje učenika za analizu učeničkih izlaganja.

Obaveštavanje i izveštavanje.

PISMENE VEŽBE

Pismene vežbe vezuju se za sadržaje i oblike obrađene na časovima govornih vežbi.

Prepričavanje obrađenog teksta: na osnovu plana i slobodno, sa promenom stanovišta (lice, broj, rod, vreme).

Skraćivanje i proširivanje teksta.

Zajedničko prepričavanje kolektivnog doživljaja.

Pisanje kraćih izveštaja, telegrama, beleženja telefonskih poruka.

Četiri pismena zadatka u toku školske godine.

ČITANJE

Pitanje tekstova na oba srpska pisma u skladu sa tematikom. Dalje osposobljavanje učenika za samostalno čitanje tekstova različitog žanra i težih tekstova u odnosu na prethodni razred. Upoznavanje kulturnog konteksta koji tekstovi sadrže.

Dalje navikavanje i uvežbavanje učenika za efikasno služenje jezičkim priručnicima i dvojezičnim rečnicima.

LEKTIRA

Narodna pesma: Najveća je žalost za bratom

Miroslav Antić: Plava zvezda

Veljko Petrović: Ratar

Dobrica Erić: Čudesni svitac

Stevan Raičković: Hvala suncu, zemlji, travi

Narodna pesma: Smrt majke Jugovića

Narodna pripovetka: Mala vila

Ivo Andrić: Aska i vuk

Branko Ćopić: Čudesna sprava

Stevan Raičković: Bajka o dečaku i mesecu

Grozdana Olujić: Zlatoprsta

Kosta Trifković: Izbiračica

Vuk Stefanović Karadžić: Život i običaji naroda srpskog (izbor)

Izbor iz knjiga, enciklopedija i časopisa za decu.

NAČIN OSTVARIVANJA PROGRAMA

Program sadrži: cilj, vaspitno-obrazovne zadatke, operativne zadatke, tematiku sa osnovnim oblicima komunikacije, jezičku materiju, govorne vežbe, čitanje (od II razreda). Svi elementi programa su međusobno povezani i tako ih treba realizovati.

Zadaci nastave sadrže: opšte zahteve koji se odnose na kvalitet znanja, posebne zahteve za razvijanje i sticanje jezičkih umenja i vaspitne zadatke. Svi delovi programa su u skladu sa zadacima nastave i treba da doprinesu njihovoj realizaciji.

Operativnim zadacima formulisani su zahtevi u pogledu obima programske građe koju učenici treba da savladaju u svakom razredu.

Tematika je data po razredima sa temama i situacijama u kojima se usvaja jezik. Ona sadrži nekoliko tematskih oblasti: škola, porodica i dom, bliže i šire okruženje, priroda i društvo, aktuelne teme, slobodno vreme učenika, iz života mladih i dr. Tematika je data okvirno da bi u izvesnoj meri usmeravala nastavnike i pisce udžbenika prilikom izbora najfrekventnije leksike u okviru datih područja.

Uz tematiku su date forme ophođenja (pozdravljanje, obraćanje, predstavljanje, molba, zahvaljivanje) počev od najjednostavnijih do složenijih koje su potrebne za učenje autentičnog jezika, odnosno ostvarivanje prirodne komunikacije.

Jezička materija data je u vidu rečeničnih modela koji su konkretizovani. U njima je izdvojena ona jezička materija koja pokriva veći deo govornog jezika. Ona je kumulativna jer se nova građa uvek naslanja na prethodnu. Jezički modeli se iz razreda u razred iskazuju drugim jezičkim i leksičkim sredstvima. Jednostavni iskazi postepeno se šire i međusobno kombinuju.

U odeljku Gramatika izdvojena je jezička građa koja je u funkciji bržeg savladavanja jezika na produktivnom nivou. U gramatici se pošlo od sintakse, zatim morfologije da bi u završnim razredima (VII i VIII) došlo do sistematizacije znanja o jezičkom sistemu.

Pravopis sadrži one pravopisne norme koje se, manje ili više, razlikuju od onih u pravopisu maternjeg jezika učenika.

U programu je dat i prošireni deo koji se prevashodno tiče sadržaja u odeljku Jezička materija, a u zavisnosti od karakteristika pojedinih kategorija. Za njegovu realizaciju u celini ili fragmentarno, opredeljuju se škole na predlog predmetnog nastavnika. Obim realizacije ovog dela programa može da varira od škole do škole, od generacije do generacije, od odeljenja u istoj školi, u zavisnosti od nivoa predznanja učenika na koji utiče:

- nacionalni sastav sredine u kojoj učenici žive,

- srodnost nematernjeg jezika i jezika učenika,

- uslovi rada u školi i dr.

Organizacija vaspitno-obrazovnog rada

U nastavi srpskog kao nematernjeg jezika težište rada prenosi se na učenika: on aktivno učestvuje u radu, postaje subjekt nastave, a svojim zalaganjem i radom treba da stiče i razvija jezička umenja, da usvaja jezik i usvojeno znanje primenjuje u komunikaciji.

Nastavnik planira, vodi i organizuje nastavni proces (odabira sadržinu rada, leksiku, nastavne metode, oblike rada, tipove i broj vežbi itd.), koordinira radom učenika da bi se što uspešnije ostvarivali postavljeni zadaci.

Nastava mora biti postavljena tako da se svakom učeniku omogući što češće verbalne aktivnosti jer se samo govorenjem može produktivno ovladati jezikom. Neobično je važno da se poštuje princip individualizacije u radu, s obzirom na to da je znanje jezika veoma heterogeno i među učenicima jednog odeljenja.

Program je jedinstven za sve nacionalnosti. To, međutim, ne znači da pri njegovom ostvarivanju nastavnik ne treba da vodi računa o odnosu srpskog jezika i jezika učenika. Mada ne uvek, teškoće će biti veće ukoliko su i strukturne razlike između dva jezika veće. Poželjno je da nastavnik poznaje strukturu jezika učenika, kako bi težište rada (intenzivnijim vežbama) usmerio na one elemente koji ne postoje u jeziku učenika, a pri čijem usvajanju učenici najviše greše. Naime, pri učenju srpskog jezika javlja se interferencija maternjeg jezika jer formirani mehanizam maternjeg jezika učenika "teži da gotovo neprimetno naturi šablone akcenta, izgovora i rečenične strukture svojstvene maternjem jeziku ukorenjene još u najranijem detinjstvu". Da bi se uticaj maternjeg jezika isključio, nastava srpskog jezika organizuje se bez učešća maternjeg jezika, direktnom metodom, što znači da je jezik komunikacije na časovima srpski.

U realizaciji svih zadataka nastavnik treba maksimalno da motiviše učenike koristeći odgovarajuća AV - nastavna sredstva, kompakt-diskove, magnetofonske trake i kasete, aplikacije za flanelograf, ilustracije u udžbeniku, slajdove, dija-film, film, slike, fotografije, grafofolije, slojevite folije, TV - emisije i dr. Nastavnik mora podsticati učenike da se i oni angažuju na prikupljanju nastavnih sredstava vezanih za temu koja se obrađuje (razglednice, keširane slike, članci iz dnevne i nedeljne štampe i sl.).

Nastavu nematernjeg jezika treba povezivati sa nastavom jezika učenika, poznavanjem prirode i društva, istorije, geografije, muzičke i likovne kulture, tehničkog obrazovanja i drugih nastavnih predmeta. Uspostavljanje korelacije među ovim predmetima neophodno je jer omogućuje ostvarivanje obostrano efikasnijih rezultata. Nastavnik, naravno, mora voditi računa o tome da nove pojmove učenik najpre treba da usvoji u nastavi predmeta na svom maternjem jeziku.

Nastavni program od I do VIII razreda čini celinu, ali se u njemu mogu izdvojiti tri etape: I-II, III-VI, VII-VIII razred. Svaka etapa ima svoje specifičnosti.

U I etapi (I i II razred) pristup u nastavi ovog predmeta je u osnovi oralan. Učenici usvajaju osnovne fonetsko-fonološke odlike jezika, artikulaciju novih glasova, akcenat - mesto, kvalitet i kvantitet akcenta, ritam i intonaciju, izjavne, upitne i odrične rečenice, osnovne rečenične strukture i osnovni rečenični fond od oko 500 do 600 (u zavisnosti od realizacije i proširenog dela programa) leksičkih jedinica u okviru predviđene tematike; osposobljavaju se da razumeju na sluh jednostavne iskaze, da korektno i osmišljeno reaguju na imperativne iskaze i pitanja, osposobljavaju se za korišćenje i variranje usvojenih struktura i leksike u kraćim dijalozima vezanim za poznatu situaciju, za samostalno opisivanje slika i situacija na osnovu usvojenih elemenata i da usvoje i pravilno upotrebljavaju najosnovnije oblike komunikacije predviđene programom. Nastavnik mora podsticati učenike da se spontano stvaraju što prirodnije situacije u učionici koje se tematski uklapaju u predviđene sadržaje, a koje će biti podsticajne za njihovo verbalno uključivanje.

U II etapi (III-VI razred) nastavlja se rad na razvijanju govornih sposobnosti učenika: savladavaju se elementi izgovora, jezički modeli, koji se proširuju novim elementima, kombinuju se i variraju i nova leksika (900/1600 leksičkih jedinica); koriguju se greške na svim jezičkim nivoima; razvijaju se još dva jezička umenja - čitanje i pisanje (prvo pismo, čiji se grafemi manje razlikuju od grafema maternjeg jezika učenika, usvaja se u III razredu, a drugo se usvaja u IV razredu); stiču se jezička znanja (gramatika od IV razreda) koja su u funkciji bržeg savladavanja jezika, odnosno u funkciji sticanja jezičke kompetencije; učenici se osposobljavaju da koriste usvojene jezičke modele i leksiku u dužoj dijaloškoj i monološkoj formi u odnosu na prethodnu etapu; osposobljavaju se za pismeno izražavanje, da razumeju na sluh komplikovanije jezičke iskaze u skladu sa zahtevima programa, da usvoje i pravilno koriste komunikativne funkcije, osposobljavaju se za samostalno čitanje lektire (od V razreda), upoznaju se sa elementima kulture naroda koji govore srpski, upoznaju se sa najfrekventnijim sufiksima i pravopisnim normama srpskog jezika (od V razreda).

Treća etapa (VII i VIII razred) je završna za učenike koji ne produžuju školovanje, ali je istovremeno i osnova za uspešno izučavanje jezika u okviru srednje škole. U ovoj etapi treba da se formiraju komunikativne sposobnosti učenika. U tom cilju nastavlja se rad na sticanju jezičke i komunikativne kompetencije učenika, usvajaju se komplikovaniji jezički modeli (VII razred), sistematizuje se jezička građa i upoređuje sa maternjim jezikom učenika, intenzivnije se koriguju greške intralingvalnog (u okviru istog jezičkog sistema) i interlingvalnog karaktera (pod uticajem jezika učenika) na svim jezičkim nivoima, usvaja se nova leksika i frazeološki izrazi karakteristični za srpski jezik; razvija se pismeno izražavanje učenika, osposobljava se za analizu teksta i sistematizuje se pravopisna građa (VIII).

Uvežbavanje jezičkih modela. Da bi se učenici osposobili za pravilnu komunikaciju potrebno je da savladaju predviđene jezičke modele. Učenik treba da prepozna zvučnu sliku predočenog iskaza koji ilustruje jezički model, da ga razume, imitira, reprodukuje, da ga dugotrajnim raznovrsnim vežbama sa različitim sadržajem automatizuje. Nakon automatizacije jezičkog modela, učenik će moći samostalno da sastavi sopstvene iskaze, odnosno u normalnom govornom tempu moći će da gradi analogne strukture sa novim konkretnim sadržajem, steći će komunikativnu kompetenciju, što je i cilj učenja jezika.

Proces uvežbavanja jezičkih modela treba sprovoditi planski uz dosledno poštovanje principa postupnosti. Jezički modeli se najpre uvežbavaju u čistom obliku jer učenici treba da usvoje osnovne modele u okviru ograničenog vokabulara.

Modeli se usvajaju na poznatoj leksici. U određeni jezički model unosi se samo jedan novi elemenat jer bi istovremeno unošenje dva nepoznata elementa (npr. futur glagola i namenu iskazanu dativom imenice i zamenice) stvaralo nepotrebne teškoće i usporilo bi usvajanje određenog jezičkog modela. Kasnije se jezički modeli proširuju, kombinuju i uvode se u rad novi, složeniji.

Ilustrovaćemo to na jezičkom modelu imenovanje predmeta i bića. Na primer, u obrascu Petar je učenik, koji je jedan od konkretnih realizacija navedenog modela, može se predikativ učenik zameniti drugom imenicom u nominativu - dečak, mladić, fudbaler, stolar i sl, već prema stvarnoj situaciji. U normalnom iskazu te vrste akcenat je na predikativu jer se njime otkriva ono što je novo, njime se imenuje lice, a to znači da subjekt i glagolska kopula moraju biti poznati učenicima od ranije da bi shvatili ovu konstataciju, odnosno da bi shvatili informaciju u celini. U praktičnom radu predikativ će se veoma često menjati jer se na početnom stupnju učenja veoma često vrši imenovanje bića i predmeta kad god je potrebno savladati neku novu imenicu (npr. Ovo je stolica, ovo je knjiga, a to je olovka i sl.).

Ako se u tom jezičkom modelu želi savladati nova (leksički i morfološki) kopula, subjekt i predikativ treba da su poznati npr.:

je bio,

će biti,

...Petar želi postati učenik,

mora biti.

Subjekat je takođe promenljiv elemenat u obrascu. Mesto imena Petar može se upotrebiti svako drugo ime ili zamenica u nominativu, već prema objektivnoj situaciji. Ako subjekt u obrascu promeni rod, po pravilu menja rod i predikativ i zato ovaj obrazac može poslužiti ne samo za uvežbavanje novih imenica, zamenica i pomoćnih glagola, nego i za uvežbavanje slaganja rodova.

Neposredni cilj uvežbavanja ovog obrasca jeste usvajanje novih reči (imenica, pomoćni glagol) i novih oblika (prezent, perfekt i futur pomoćnih glagola) i nekih glagolskih konstrukcija u službi glagolske kopule (želi postati, mora biti, hoće da bude i sl.).

Konačni cilj uvežbavanja ovog obrasca jeste da učenici steknu sposobnosti da u novoj govornoj situaciji od novih reči stvore iskaz analogan uvežbanom obrascu.

Kad god se pojavi potreba da se imenuje neko biće ili predmet, učenici će automatski aktivirati u svesti jezički model imenovanja predmeta i bića, koji se može izraziti formulom S = P, gde je P glagolska kopula + imenica dakle uslovnom formulom.

S = P / = k + im.

Subjekt, kopula i predikativ su obavezni elementi ovog jezičkog modela. Oni moraju biti iskazani da bi iskaz bio potpun.

Ali ovakav iskaz može imati i neobavezne elemente, npr. atribut. Pošto se u obrascu mogu javiti dve imenice, obe mogu imati atribut ili čak svaka i po više atributa. Tako se početni obrazac popunjava novim elementima kako bi iskaz bio potpuniji, precizniji.

Atribut uz imenice u službi predikativa ima tu osobinu da povlači na sebe logički akcenat (npr. Petar je dobar učenik - u svesti i govornog lica i sagovornika ima u prvom redu kvalitativnu ocenu koju daje pridev dobar) i zato ne treba žuriti sa dodavanjem atributa predikativu ako nije automatizovano iskazivanje početnog obrasca.

U tome i jeste prednost ovakvog rada što se početna struktura koja je sintaksičko-semantički i leksičko-morfološki određena, obeležena, posle automatizovanja navike građenja osnovnog obrasca "otvara" i prima "neobavezne" elemente, to se na taj način proširuje, zasićuje se potrebnim semantičkim kvantitetom i ulazi u govorni proces, zauzima mesto u mehanizmu jezika.

Reč je o najprostijoj rečeničkoj strukturi koja služi za imenovanje bića i predmeta, ali treba imati na umu da se njome ne savlađuje samo sintaksička struktura S = P / = k + p /, niti se njome savlađuje samo nova leksika (imenice, pokazne i lične zamenice, pomoćni glagoli sa nepotpunim značenjem), nego se savlađuju i morfološke kategorije (nominativ imenica i zamenica, tri osnovna glagolska vremena i imperativ, brojna konstrukcija u službi subjekta i predikata, kategorija roda i kategorija broja i neki izuzeci od opštih morfoloških i sintaksičkih pravila).

Dakle, shematizovanje, uprošćavanje i ukalupljivanje izraza samo je prividno jer se obrazac u početnom obliku javlja samo na početku vežbanja, dok se ne postigne automatizacija, a kasnije se popunjava drugim elementima, dok se ne postigne bogatstvo potpunog iskaza. Za usvajanje jezičke materije koriste se raznovrsni tipovi vežbi manipulativnog karaktera. Funkcija tih vežbi je uvežbavanje, učvršćivanje i automatizacija jezičkih modela da bi se učenici osposobljavali da ih samostalno koriste sa različitim sadržajem u svakodnevnoj komunikaciji.

Manipulativne vežbe su strogo kontrolisane, što znači da pri uvežbavanju pojedinih jezičkih elemenata, nastavnik ispravlja učenika ako greši i ponovo uvežbava nesavladanu jezičku materiju dok je učenik ne usvoji.

U I etapi to su, na primer, vežbe razumevanja na sluh, oralno ponavljanje, odgovori na pitanja, postavljanje pitanja, vežbe supstitucije, vežbe dopunjavanja, vežbe transformacije rečenica (vreme, lice, broj, rod), vežbe sastavljanja rečenica od datih elemenata i datih reči prema modelu, vežbe povezivanja rečenica i dr.

Vežbe odgovora na pitanja i postavljanja pitanja zauzimaju centralno mesto pri uvežbavanju jezičkog modela i doprinose sticanju komunikativne kompetencije. Od ovih vežbi treba razlikovati pitanja i odgovore koji se koriste za proveru razumevanja teksta, razumevanja situacije i leksičkih jedinica.

Kod ovih prvih vežbi svako pitanje i odgovor sadrži obrazac jezičkog modela koji se uvežbava. Zbog toga odgovori učenika moraju biti potpuni, celoviti, što se pri proveri razumevanja teksta ne zahteva uvek.

U skladu sa obimnijim jezičkim gradivom i predznanjem učenika u II etapi, pored navedenih, koriste se složeniji tipovi govornih vežbi. Na primer, variranje modela (dodavanje sintagmatskih veza) pretvaranje u drugi model, transformacija niza rečenica (vreme, lice, rod, broj), integracija rečenica i njihovo proširivanje (skraćivanje i dr.).

S obzirom na to da učenici u III razredu usvajaju prvo pismo srpskog jezika i u prvom polugodištu IV razreda usvajaju drugo, u ovoj etapi koriste se i pismene vežbe manipulativnog karaktera kojima se, takođe, usvajaju pojedini jezički elementi.

Pismene vežbe se vezuju za prethodno oralno usvojenu sadržinu. Pored vežbi, kraćih diktata, dopunjavanja, supstitucije, koriste se i druge. Od IV razreda organizuju se vežbe uvođenja učenika u korišćenje rečnika. Postupno se, u ovoj i sledećoj (III) etapi, uvode i složenije pismene vežbe: sastavljanje rečenica od datih reči prema modelu, diktati lakšeg/težeg teksta na osnovu usvojenih jezičkih modela i leksičkih jedinica, ali sa novim sadržajem, transformacije rečenice, transformacije niza rečenica, sastavljanje rečenica od datih reči prema supstitucionoj tabeli sa novim sadržajem, pravopisne vežbe, leksičke vežbe, korišćenja rečnika i priručnika i dr.

Koliko će se vremena posvetiti uvežbavanju jednog jezičkog modela zavisi, pre svega, od toga da li postoji velika razlika u određenoj jezičkoj konstrukciji u odnosu na maternji jezik. Onim jezičkim modelima koji predstavljaju problem zbog interferencije maternjeg jezika, posvećuje se više pažnje i više vremena da bi i oni prešli u automatizovanu naviku. Neopravdano je preći na uvežbavanje novog jezičkog modela ako nije usvojen prethodni.

Tematika i leksika. Svi delovi programa: tematika, jezička materija, govorne i pismene vežbe i dr. ne čine poseban deo nastave, nego su sastavni delovi celokupnog rada kome je osnovni cilj formiranje i razvijanje govornih sposobnosti učenika.

Jedinstvo ovih oblasti, koje su u programu izdvojene samo zbog preglednosti, ogleda se u tome što se određena sintaksička konstrukcija - jezički model uvežbava na tematski najpogodnijoj materiji, a u radu se koriste oblici govornih i pismenih vežbi. Prema tome, predviđena tematika treba da obezbedi usvajanje jezičkih modela, kao i usvajanje određene leksike. Iste tematske oblasti javljaju se u više razreda, ali se ostvaruju drugom sadržinom, koja je primerena poznavanju jezika i interesovanju učenika. Tema o porodici, na primer, u I razredu može se ograničiti na pet osnovnih jezičkih struktura: imenovanje predmeta i bića, iskazivanje osobine, iskazivanje radnje, iskazivanje objekta i iskazivanje prostornih odnosa.

Zadatak sve tri etape jeste i savlađivanje određenog fonda reči. Međutim, broj reči u početnoj nastavi nije tako bitan. Minimalni produktivni fond mnogo će uspešnije doprineti savlađivanju mehanizama na nematernjem jeziku, nego leksička rezerva u kojoj se učenik (i učitelj) na kraju izgubi, pa u kasnijim godinama zna samo reči, a ne zna da ih upotrebi. U prvoj etapi je osnovni cilj koristiti leksički minimum koji će omogućiti da se savlađuju bitni elementi jezika, a kada se oni savladaju, prirodno je i tako savladati potreban fond reči jer bogaćenje rečnika ide uporedo sa opštim razvojem, kao i sa razvojem izražavanja na maternjem jeziku. I reči svoga jezika uče se do kraja života, ali je mehanizam jezika savladan na početku. U detinjstvu su automatizovane navike sklapanja rečenica radi postizanja određenog cilja u procesu komunikacije.

Usvajanje leksičkih jedinica obuhvata semantizaciju i asimilaciju reči. Semantizacija se vrši korišćenjem predmeta ili predmeta na slici, odnosno vizuelnih sredstava. Asimilacija reči vrši se u kontekstu, u rečenici i vezuje se za određene govorne situacije. Pored produktivnog leksičkog fonda učenici treba da savladaju i receptivno izvesne reči, rečenice i izraze.

Govorne i pismene vežbe. Osnovni cilj u toku celokupne nastave od I do VIII razreda jeste da se izađe izvan okvira receptivno-reproduktivne nastave i da se ne ostane na nerazvijenom, stešnjenom i siromašnom odgovaranju na pitanja, nego da učenici steknu sposobnost i razvijaju naviku dužeg izlaganja povezanih misli, što je moguće samo ako misle na srpskom jeziku.

Govorne sposobnosti se stiču i razvijaju govorenjem. Zbog toga treba odabrati metodičke postupke koji će učenike staviti u situaciju da pitaju, odgovaraju, izražavaju neslaganje ili slaganje sa određenom akcijom ili pojavom, kazuju mogućnost ili nemogućnost izvršenja određene radnje, itd.

Treba stvoriti situaciju koja stvarno odgovara realnoj govornoj komunikaciji.

Da bi se učenici osposobili da produktivno usvoje predviđene elemente govornog i pisanog jezika, pored navedenih manipulativnih vežbi, koriste se i komunikativne vežbe. Komunikativne (govorne) vežbe obuhvataju one tipove vežbi u kojima se jezik koristi samostalno, funkcionalno u određenoj govornoj situaciji. U situacionim vežbama učenici treba da usvajaju i pravilno koriste komunikativne funkcije koje su date uz tematiku. Tipovi komunikativnih pismenih vežbi dati su po razredima u programu u odeljku pismene vežbe.

U prvoj etapi preovladavaće pitanja i odgovori, ali treba nastojati da učenici postepeno iskazuju odgovore sa više rečenica. U II etapi odgovori na pitanja ne mogu biti samo prepričavanje, nego i komentar ili vezivanje svojih iskustava sa obrađenom temom. Osim raznih oblika prepričavanja učenici treba da, u ovoj etapi sve češće samostalno, pričaju lične ili zajedničke doživljaje, a u III etapi treba da preovladava slobodno pričanje.

Sa učenicima koji realizuju prošireni deo programa, nastavnik koristi, osim navedenih, i različite oblike usmenog i pismenog izražavanja koji su prethodno uvežbani na časovima jezika učenika.

U odeljku Pravopis izdvojene su samo one kategorije gde postoje manje ili veće razlike u odnosu na pravopisnu normu maternjeg jezika. Stoga se, na primer, ne ističu kao posebni zahtevi: veliko slovo na početku rečenice, tačka na kraju rečenice, upitnik, uzvičnik, pisanje upravnog i neupravnog govora, pisanje dveju tačaka, tačka i zapeta itd.

Paralelno sa usvajanjem jezičke građe, učenici moraju sticati navike primene, principa fonološkog pravopisa.

Izdvojene su prvenstveno one kategorije u kojima postoje drukčija rešenja u dva pravopisna uzusa (pravopisu jezika učenika i pravopisu srpskog jezika), što ne isključuje i poneka identična rešenja u njima. Međutim, i njih treba uvežbavati jer će se samo tako ukloniti mnogobrojne greške koje su evidentirane u pismenim zadacima učenika.

Za obradu pravopisne građe potrebno je izdvojiti 2-3 časa godišnje, ali se preporučuje da se predviđeno vreme razvije na 10-12 vežbi koje će se uklapati u druge časove gramatike i pismene vežbe.

Usvojenost svakog elementa pravopisnih normi može se povremeno proveravati kratkim diktatima koji su sastavljeni od poznate strukture i leksike. Kada učenici savladaju pisma, mogu se proveravati pojedinačni elementi. Na primer, upotreba velikih slova može se proveravati na taj način što se učenicima daju nastavni listići sa kratkim tekstom koji je napisan malim slovima. Za pisanje negacije glagola učenicima se daju nastavni listići sa tekstom u kome se izostavljeni glagoli. Nastavnik čita polako ceo tekst, uključujući i ispuštene glagole. Učenici prate tekst i upisuju glagole.

Domaći zadaci predstavljaju važnu komponentu nastavnog procesa. Njima se ne proverava samo koliko su učenici savladali određeno gradivo i njihova osposobljenost da to znanje primene, nego su pogodni za razvijanje jezičkih umenja (informativno čitanje i pisanje) i za pismeno uvođenje učenika u samostalni rad i samoobrazovanje. Oni se daju učenicima redovno sa osmišljenim ciljem. Zadaci treba da budu raznovrsni, a po težini treba da su odmereni, u skladu sa znanjem i sposobnostima učenika. Nastavnik na času pregleda 2-3 domaća zadatka detaljnije, a po određenom planu pregleda i ocenjuje domaće zadatke svih učenika.

Školski pismeni zadaci su oblik provere usvojenosti programske materije, tj. sinteze veće etape (tromesečja, polugodišta ili godine). Za svaki školski pismeni zadatak u godišnjem planu nastavnik treba da odvoji tri časa. Na jednom času učenici pišu, na drugom nastavnik obrazlaže svakom učeniku ocene, analizira sa učenicima najčešće greške i zajedno sa učenicima ih ispravlja, a na trećem času učenici ispravljaju svoje zadatke.

Rad na tekstu. U III razredu učenici razvijaju još jedno jezičko umenje - čitanje koje se realizuje identično kao i u nastavi maternjeg jezika učenika. Savladavanje čitanja može započeti u II polugodištu II razreda, posle savladanih lekcija u slikovnici, sa učenicima koji savladaju prošireni deo programa samo ako po proceni nastavnika postoje realne mogućnosti i interesovanja učenika. Na primer, ako u odeljenju ima učenika koji pokušavaju ili mogu da pročitaju naslove iz listova za decu i sl. ti učenici savladavaju čitanje, grupnim ili individualnim radom, globalnom metodom. To znači da se čitaju cele reči i kratke rečenice koje učenici usmeno već dobro znaju. Nastavnik treba da koristi grafoskop, plakat, kartice, aplikacije ili slike sa ispisanim rečima koje se sastavljaju u rečenice poznate učenicima i sl. Vežbe u čitanju realizuju se prvo na osnovu zvučnog modela (nastavnik ili zvučni snimak), a kasnije i bez toga.

Upotreba rečnika je sastavni deo čitanja. Uvođenje učenika da se služe rečnikom (tehnika nalaženja reči) počinje IV razredu. Od V do VII razreda koriste se dvojezični i jednojezični rečnici te je potrebno da učenici savladaju tehniku nalaženja i biranja značenja reči.

Tekst u nastavi srpskog jezika pruža osnovu za savladavanje jezika na nivou sistema i na nivou komunikacije. Tekst ima najspecifičniji položaj u III razredu jer se posle dvogodišnje oralne nastave prelazi na nastavu koja se temelji na udžbeniku, odnosno polazi se od teksta.

Rad na tekstu u III i IV razredu sadrži sledeće faze:

a) obrada teksta (uvodni razgovor sa semantizacijom novih reči, čitanje teksta, provera razumevanja pročitanog);

b) korišćenje jezičkih i sadržinskih elemenata teksta za sticanje jezičke kompetencije (dalje savlađivanje jezičkog sistema);

c) vođenje razgovora o tekstu i povodom teksta uključujući i kulturni kontekst koji tekstovi sadrže.

Od V do VIII razreda, pored navedenih elemenata, rad na tekstu obuhvata:

a) analizu teksta sa učenicima koji savladavaju proširen program; sa ostalim učenicima, u skladu sa njihovim mogućnostima i prema proceni nastavnika, analiza teksta vrši se u VII i VIII razredu i

b) rad na bogaćenju leksike.

Gramatika. Iskustva su pokazala da uvežbavanje određene jezičke materije bez gramatičkih objašnjenja i uputstava, bez funkcionalne sistematizacije, ne obezbeđuje produktivno znanje određenog jezika. Stoga gramatika mora naći svoje mesto u nastavnom procesu i u skladu sa psihofizičkim mogućnostima učenika datog uzrasta. Imajući u vidu ovaj momenat opravdano je da se sa nastavom gramatike otpočne u IV razredu da bi njen udeo iz razreda u razred bivao sve veći. Drugi momenat koji opravdava uvođenje gramatike od IV razreda jeste i to što je jezički sistem u određenom obimu globalno savladan.

U učenju drugog jezika nemoguće je osloniti se isključivo na intuitivno usvajanje njegove gramatike. Kada je u pitanju ova nastava, mora se govoriti o didaktičkoj gramatici kojom se izgrađuju sposobnosti koje se uopšteno mogu nazvati jezičkim sposobnostima. Ovakva nastava gramatike podrazumeva nužno pojednostavljivanje pravila, definicije (definicije je moguće dati učenicima koji su bolje savladali jezik). Krajnji cilj didaktičke gramatike jeste da izgradi poimanje o funkcionisanju jezičkih pojava u sistem i razvijanje sposobnosti da učenik sam ispravlja greške.

Nastava gramatike je sredstvo da se uči jezik, a ne da se stiču znanja o jeziku. Od učenika ne treba zahtevati da nauči napamet različita gramatička pravila i paradigme, da ih ilustruje odgovarajućim primerima, već da se osposobe za njihovu upotrebu u komunikaciji.

Nastava gramatike ne predstavlja izolovanu nastavnu oblast ovog predmeta, već njen čvrsti integralni deo i pretpostavlja nekoliko faza:

a) davanje većeg broja primera vezanih za govornu situaciju i obrađeni tekst koji ilustruje jezičku pojavu;

b) navođenje učenika, individualnim putem, da shvate jezičku pojavu, da uoče njene karakteristike, da dođu do jezičke zakonitosti i pravila po kojima ona funkcioniše u sistemu, odnosno da dođe do zaključaka vlastitom misaonom delatnošću;

v) davanje objašnjenja - kratkih uputstava o tome čemu služi određena gramatička građa, šta se njome izražava, kada i u kojim okolnostima se upotrebljava, odnosno funkcioniše i princip po kojem funkcioniše u sistemu i

g) vežbanje.

Redosled usvajanja određenih jezičkih kategorija određuje kontrastivni odnos između jezika učenika i nematernjeg jezika. U nastavi, dakle, treba obezbediti kontrastivni pristup.

Za građu koja ne postoji u jeziku učenika, nego samo u nematernjem jeziku, nastavnik preciznije objašnjava osobinu i funkciju tih pojava primereno uzrastu učenika.

Jezička građa sistematizuje se frontalno, dok se u uvežbavanju primenjuje i grupni i individualni rad sa učenicima.

Za realizaciju gramatičke građe, gde god za to postoje uslovi koriste se šeme i tabele da bi se jezičke pojave bolje razumele.

Izbor, broj, vrsta vežbi zavisi od jezičke građe i njenog odnosa prema jeziku učenika. Gde su razlike izraženije, koristi se veći broj različitih vežbi.

I u gramatici predviđen je prošireni deo za učenike koji brže napreduju u savladavanju srpskog jezika.

Lektira je, takođe, domaći rad. Ona je predviđena u nastavnom programu od V do VIII razreda. Funkcija lektire je da se učenici osposobljavaju i navikavaju za čitanje u sebi, da samostalno dolaze do saznanja koja ih interesuju, na srpskom jeziku.

U toku školske godine, za lektiru u svakom razredu, učenici treba da pročitaju određeni broj tekstova po sopstvenom izboru ili po izboru nastavnika. Izbor se vrši iz literarnih tekstova i listova za decu, odnosno omladinu (u VII i VIII razredu), iz naučno popularnih tekstova.

Nastavnik može da zada isti tekst po svom izboru svim učenicima: duži tekst može da podeli na delove, iste ili različite koji čine celinu; da zada grupi učenika ili se za različite tekstove individualno opredeljuju učenici. Bilo da tekstove bira nastavnik ili učenik, nastavnik daje potrebna uputstva učenicima.

Prilikom određivanja časa lektire potrebno je motivisati učenike. Čitanjem, na primer, odabranog odlomka podsticaće se radoznalost i motivisanost učenika da pročitaju lektiru. Za bolje razumevanje teksta učenicima se mogu podeliti pripremljeni nastavni listići sa zadacima koji će ih usmeravati da bolje razumeju tekst i da se pripreme za razgovor.

Provera pročitane lektire vrši se dijaloškom metodom. Učenici koji ne savladavaju prošireni deo programa odgovaraće na pitanja nastavnika, samostalno će prepričavati tekst i sl; učenicima koji bolje znaju jezik i koji savladavaju prošireni deo programa postavljaju se veći zahtevi: da pročitaju ceo tekst, na primer, da daju više odgovora na postavljeno pitanje, samostalno prepričaju i komentarišu tekst i dr. Ovi učenici se postupno, iz razreda u razred, uvode u analizu teksta lektire kao i na časovima jezika učenika.

STRANI JEZIK

(2 časa nedeljno, 72 časa godišnje)

Zajednički deo programa

Cilj

Cilj nastave stranog jezika u osnovnom obrazovanju zasniva se na potrebama učenika koje se ostvaruju ovladavanjem komunikativnim veštinama i razvijanjem sposobnosti i metoda učenja stranog jezika.

Cilj nastave stranog jezika u osnovnom obrazovanju stoga jeste: razvijanje saznajnih i intelektualnih sposobnosti učenika, njegovih humanističkih, moralnih i estetskih stavova, sticanje pozitivnog odnosa prema drugim jezicima i kulturama, kao i prema sopstvenom jeziku i kulturnom nasleđu, uz uvažavanje različitosti i navikavanje na otvorenost u komunikaciji, sticanje svesti i saznanja o funkcionisanju stranog i maternjeg jezika. Tokom osnovnog obrazovanja, učenik treba da usvoji osnovna znanja iz stranog jezika koja će mu omogućiti da se u jednostavnoj usmenoj i pisanoj komunikaciji sporazumeva sa ljudima iz drugih zemalja, usvoji norme verbalne i neverbalne komunikacije u skladu sa specifičnostima jezika koji uči, kao i da nastavi, na višem nivou obrazovanja i samostalno, učenje istog ili drugog stranog jezika.

Kroz nastavu stranih jezika učenik bogati sebe upoznajući drugog, stiče svest o značaju sopstvenog jezika i kulture u kontaktu sa drugim jezicima i kulturama. Učenik razvija radoznalost, istraživački duh i otvorenost prema komunikaciji sa govornicima drugih jezika.

Standardi

Razumevanje govora

Učenik razume i reaguje na usmeni tekst u vezi sa temama1, situacijama i komunikativnim funkcijama predviđenim nastavnim programom.

______________
1Teme predviđene nastavnim programom obuhvataju i one teme koje su obrađene tokom prethodnih godina učenja stranog jezika.

Razumevanje pisanog teksta

Učenik čita sa razumevanjem pisane i ilustrovane tekstove u vezi sa temama, situacijama i komunikativnim funkcijama predviđenim nastavnim programom.

Usmeno izražavanje

Učenik samostalno usmeno izražava situacije i komunikativne funkcije u vezi sa temama predviđenim nastavnim programom.

Pisano izražavanje

Učenik se u pisanoj formi izražava u vezi sa temama i situacijama i komunikativnim funkcijama predviđenim nastavnim programom, poštujući pravila pisanog koda.

Interakcija

Učenik ostvaruje komunikaciju i sa sagovornikom razmenjuje informacije u vezi sa temama, situacijama i komunikativnim funkcijama predviđenim nastavnim programom, poštujući sociokulturne norme interakcije.

Medijacija

U komunikativnim kontekstima koji uključuju govornike učenikovog prvog jezika (L1) i ciljnog jezika (L2) prenosi i prevodi kratke poruke (u usmenoj i pisanoj formi) u skladu sa potrebama komunikacije.

Znanja o jeziku2

Učenik prepoznaje principe gramatičke i sociolingvističke kompetencije uočavajući značaj razvijanja ličnih strategija učenja stranog jezika.

______________
2 Pod znanjem o jeziku podrazumeva se funkcionalno znanje, odnosno sposobnost učenika da jezičke strukture pravilno upotrebi u datoj komunikativnoj situaciji.

Operativni zadaci po jezičkim veštinama

Operativni zadaci po jezičkim veštinama se postepeno proširuju i usložnjavaju. Istovremeno se kontinuirano primenjuju i operativni zadaci iz prethodnih razreda.

Razumevanje govora

Učenik treba da:

- razume dijaloge (do 10 replika / pitanja i odgovora), priče, druge vrste tekstova i pesme o temama, sadržajima i komunikativnim funkcijama predviđenim nastavnim programom, koje čuje uživo, ili sa audio-vizuelnih zapisa;

- razume opšti sadržaj i izdvoji ključne informacije iz prilagođenih tekstova posle 2-3 slušanja;

- razume i reaguje na odgovarajući način na usmene poruke u vezi sa ličnim iskustvom i sa aktivnostima na času (poziv na grupnu aktivnost, zapovest, uputstvo, događaj iz neposredne prošlosti, planovi za blisku budućnost, svakodnevne aktivnosti, želje i izbori, itd.).

Razumevanje pisanog teksta

Učenik treba da:

- razume tekstove (do 150 reči), koji sadrže pretežno poznate jezičke elemente, a čiji sadržaj je u skladu sa razvojnim i saznajnim karakteristikama, iskustvom i interesovanjima učenika;

- razume i adekvatno interpretira sadržaj ilustrovanih tekstova (stripovi, TV program, raspored časova, bioskopski program, red vožnje, specijalizovani časopisi, informacije na javnim mestima itd.) koristeći jezičke elemente predviđene nastavnim programom;

- pronalazi i izdvaja predvidljive informacije u tekstovima iz svakodnevnog okruženja (pisma, kraći novinski članci, uputstva o upotrebi) i iz kraćih književnih formi (pripovetke, poezija, dramski tekstovi) primerenih uzrastu i interesovanju učenika;

- može da izvede zaključak o mogućem značenju nepoznatih reči oslanjajući se na opšti smisao teksta sa temom iz svakodnevnog života.

Usmeno izražavanje

Učenik treba da:

- usklađuje intonaciju, ritam i visinu glasa sa sopstvenom komunikativnom namerom i sa stepenom formalnosti govorne situacije;

- pored informacija o sebi i svom okruženju opisuje ili izveštava u nekoliko rečenica o licima, događajima i aktivnostima u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, koristeći poznate jezičke elemente (leksiku i morfosintaksičke strukture);

- prepričava, upoređuje i interpretira u nekoliko rečenica sadržaj pisanih, ilustrovanih i usmenih tekstova na teme, sadržaje i komunikativne funkcije predviđene nastavnim programom, koristeći poznate jezičke elemente (leksiku i morfosintaksičke strukture);

- u nekoliko rečenica daje svoje mišljenje i izražava stavove u skladu sa predviđenim komunikativnim funkcijama, koristeći poznate jezičke elemente (leksiku i morfosintaksičke strukture).

Interakcija

Učenik treba da:

- u stvarnim i simuliranim govornim situacijama sa sagovornicima razmenjuje iskaze u vezi s kontekstom učionice, kao i o svim ostalim temama, situacijama i komunikativnim funkcijama predviđenim nastavnim programom (uključujući i razmenu mišljenja i stavova prema stvarima, pojavama, koristeći poznate morfosintaksičke strukture i leksiku);

- učestvuje u komunikaciji i poštuje sociokulturne norme komunikacije (traži reč, ne prekida sagovornika, pažljivo sluša druge, itd).

- da odgovori na direktna pitanja koja se nadovezuju uz mogućnost da mu se ponove i pruži pomoć pri formulisanju odgovora.

Pismeno izražavanje

Učenik treba da:

- piše rečenice i kraće tekstove (do 70 reči) čiju koherentnost i koheziju postiže koristeći poznate jezičke elemente u vezi sa poznatim pisanim tekstom ili vizuelnim podsticajem;

- izdvaja ključne informacije i prepričava ono što je video, doživeo, čuo ili pročitao;

- koristi pisani kod za izražavanje sopstvenih potreba i interesovanja (šalje lične poruke, čestitke, koristi elektronsku poštu, i sl.).

Medijacija

U situaciji kada posreduje između osoba (vršnjaka i odraslih) koje ne mogu da se sporazumeju, učenik treba da:

- usmeno prenosi suštinu poruke sa maternjeg na ciljni jezik i sa ciljnog na maternji;

- pismeno prenosi jednostavne poruke i objašnjenja.

Doživljaj i razumevanje književnog teksta

- Može da izrazi utiske i osećanja o kratkom prilagođenom književnom tekstu (pesma, skraćena verzija priče, muzička pesma), koristeći verbalna i neverbalna sredstva izražavanja (ilustracije i izrada namenskih rekvizita, gluma).

Znanja o jeziku i strategije učenja3

__________
3 Pod znanjem o jeziku podrazumeva se funkcionalno znanje, odnosno sposobnost učenika da jezičke strukture pravilno upotrebi u datoj komunikativnoj situaciji.

Učenik treba da:

- prepoznaje i koristi gramatičke sadržaje predviđene nastavnim programom;

- poštuje osnovna pravila smislenog povezivanja rečenica u šire celine;

- koristi jezik u skladu sa nivoom formalnosti komunikativne situacije (npr. forme učtivosti);

- razume vezu između sopstvenog zalaganja i postignuća u jezičkim aktivnostima;

- uočava sličnosti i razlike između maternjeg i stranog jezika i stranog jezika koji uči;

- razume značaj upotrebe internacionalizama;

- primenjuje kompenzacione strategije i to tako što:

1. usmerava pažnju, pre svega, na ono što razume;

2. pokušava da odgonetne značenje na osnovu konteksta i proverava pitajući nekog ko dobro zna (druga, nastavnika, itd);

3. obraća pažnju na reči / izraze koji se više puta ponavljaju, kao i na naslove i podnaslove u pisanim tekstovima;

4. obraća pažnju na razne neverbalne elemente (gestovi, mimika, itd. u usmenim tekstovima; ilustracije i drugi vizuelni elementi u pismenim tekstovima);

5. razmišlja da li određena reč koju ne razume liči na neku koja postoji u maternjem jeziku;

6. traži značenje u rečniku;

7. pokušava da upotrebi poznatu reč približnog značenja umesto nepoznate (npr. automobil umesto vozilo);

8. pokušava da zameni ili dopuni iskaz ili deo iskaza adekvatnim gestom / mimikom;

9. uz pomoć nastavnika kontinuirano radi na usvajanju i primeni opštih strategija učenja (generalizacija, indukcija, dedukcija i pozitivni transfer).

Teme i situacije po domenima upotrebe jezika

Privatno	Javno	Obrazovno
- zajedničke aktivnosti i interesovanja u školi i van nje (izlasci, dogovori, preuzimanje odgovornosti u dogovorenoj situaciji) - dogovor i uzajamno poštovanje među članovima porodice - privatne proslave (rođendan, godišnjice i dr.) - priprema, planiranje, organizacija, podela poslova - obaveze u kući, uređenje prostora u kojem se živi, promene u sopstvenom kutku (posteri, nove boje...) - izražavanje obaveze, zabrane, nedostataka	- razvijanje pozitivnog odnosa prema životnoj sredini i drugim živim bićima (opisivanje vremena, prognoza) - tradicija i običaji u kulturama zemalja čiji se jezik uči (karneval...) - obroci (sličnosti i razlike sa ishranom u zemljama čiji se jezik uči), naručivanje hrane, saveti o higijeni u kuhinji - stambena naselja - kako stanujemo (blok, naselje, kuća ....) - spomenici i znamenitosti u velikim gradovima (u zemljama čiji se jezik uči) - kupovina na jednom mestu (velike robne kuće, olakšice) - razvijanje kritičkog stava prema negativnim elementima vršnjačke kulture (netolerancija, agresivno ponašanje itd.)	- tematske celine i povezanost sadržaja sa drugim predmetima - snalaženje u biblioteci/medioteci - upotreba informacija iz medija - obrazovni sistem u drugim zemljama

KOMUNIKATIVNE FUNKCIJE

Program za šesti razred podrazumeva komunikativne funkcije kao i u prethodnom razredu. One se usložnjavaju sa leksičkim i gramatičkim sadržajima predviđenim nastavnim programom.

Sadržaj komunikativnih funkcija može biti jednostavan ili složen u zavisnosti od ciljne grupe (uzrast, nivo jezičkih kompetencija, nivo obrazovanja). U nastavi stranih jezika sadržaj komunikativnih funkcija zavisiće od nastavnog programa. Komunikativne funkcije su kao i u prethodnom razredu, ali su strukturalno i leksički u skladu sa programom za strane jezike za šesti razred osnovne škole.

1.	Predstavljanje sebe i drugih
2.	Pozdravljanje
3.	Identifikacija i imenovanje osoba, objekata, delova tela, životinja, boja, brojeva, itd. (u vezi sa temama)
4.	Razumevanje i davanje jednostavnih uputstava i komandi
5.	Postavljanje i odgovaranje na pitanja
6.	Molbe i izrazi zahvalnosti
7.	Primanje i davanje poziva za učešće u igri / grupnoj aktivnosti
8.	Izražavanje dopadanja / nedopadanja
9.	Izražavanje fizičkih senzacija i potreba
10.	Imenovanje aktivnosti (u vezi sa temama)
11.	Iskazivanje prostornih odnosa i veličina (Idem, dolazim iz..., Levo, desno, gore, dole...)
12.	Davanje i traženje informacija o sebi i drugima
13.	Traženje i davanje obaveštenja
14.	Opisivanje lica i predmeta
15.	Izricanje zabrane i reagovanje na zabranu
16.	Izražavanje pripadanja i posedovanja
17.	Traženje i davanje obaveštenja o vremenu na časovniku
18.	Skretanje pažnje
19.	Traženje mišljenja i izražavanje slaganja / neslaganja
20.	Iskazivanje izvinjenja i opravdanja
21.	Negodovanje i iskazivanje protesta
22.	Prenošenje trećoj osobi osnovnog značenja iskazanog u okviru nabrojanih komunikativnih funkcija

 

GRAMATIČKI SADRŽAJI SA PRIMERIMA

Svi gramatički sadržaji uvode se sa što manje gramatičkih objašnjenja osim ukoliko učenici na njima ne insistiraju, a njihovo poznavanje se evaluira i ocenjuje na osnovu upotrebe u odgovarajućem komunikativnom kontekstu, bez insistiranja na eksplicitnom poznavanju gramatičkih pravila.

Engleski jezik

Učenici treba da razumeju i koriste:

1. Imenice - receptivno i produktivno

a) Brojive i nebrojive imenice: rain, water, money, time, food,

b) Složenice: make-up, tracksuit, sewatshirt

v) Imenice izvedene od glagola, najčešći sufiksi: -ation, -ment, -y

- Brojive i nebrojive imenice uz determinatore some, any, no, a lot of

- Imenice uz postmodifikatore: the man in / the woman with

- Imenice kao direktni i indirektni objekat: He gave John the book. He gave the book to John.

2. Član

a) Razlika u upotrebi određenog i neodređenog člana

- u širem kontekstu: My brother is a football player and he is the captain of the school football team.

- prvopomenuti, drugi put pomenut He lives in a big house. The house is new.

- poznat iz konteksta This is a nice house - the garden is big.

- u imeničkoj frazi sa imenicom koju prati postmodifikator The man in a blue sweatshirt.

b) Nulti član:

- u izrazima: in hospital, in bed, at home, at school, by plane, by taxi, have breakfast, after lunch

3. Pridevi - receptivno i produktivno

a) Pridevi sa nastavcima -ed i -ing (interesting - interested).

b) Opisni pridevi, pridevi za iskazivanje stava, mišljenja i emocija

v) Sufiksi za građenje prideva od imenica i glagola (danger - dangerous, beauty - beutiful, west - western, comfort - comfortable, health - healthy, expense - expensive)

g) Najčešći negativni prefiksi (known - unknown, happy - unhappy)

d) Pridevi kao delovi predikata, najfrekventije kolokacije: good at, bad at, interested in

4. Zamenice - receptivno i produktivno

a) Neodređene zamenice somebody, something, somewhere, everybody, everything, everywhere, nobody, nothing, nowhere, anybody, anything, anywhere

b) one, ones, another, another one,

5. Determinatori some, any, no, much, many, a lot of

6. Predlozi - receptivno i produktivno:

a) Različita značenja najfrekventnijih predloga u kontrastu: from, in, of, to, at, on, in

b) pravac kretanja: into, off, on, through, along, past, over, left, right, around, down,

v) pozicija u prostoru: between, inside, in the middle of, next to, outside, around

7. Glagoli:

a) razlika između The Present Simple Tense i The Present Continuous Tense.

b) The Simple Past Tense pravilnih glagola i najčešćih nepravilnih glagola, potvrdni, upitni i odrični oblici, receptivno i produktivno.

v) The Past Continuous Tense, potvrdni, upitni i odrični oblici, receptivno i produktivno.

g) Upotreba vremena u prošlom narativu, The Simple Past Tense i The Past Continuous Tense

d) The Present Perfect, razlika između The Present Perfect i The Simple Past Tense

đ) The Future Simple

- Predviđanje

- Prvi kondicional

e) Iskazivanje namere i planova pomoću BE GOING TO i The Present Continuous Tense

ž) Modalni glagoli

- can, can't,

- have to, don't have to

- should, shouldn't

- will - ponuda - I'll do that for you.

z) Kolokacije sa have (have a shower, have dinner) i get (get nervous, get scared, get angry)

i) Prepozicionalni glagoli get together, get on, get into, get down; frazalni glagoli put on, put off, dress up, take off

j) Upotreba infinitiva posle glagola decide, start, want

7. Prilozi i priloške odredbe (i receptivno i produktivno)

a) za vreme: yesterday, last week/year, ago; tomorrow.

b) za mesto i pravac kretanja: beside, by, upstairs/ downstairs; to.

v) za način (well).

g) za učestalost, sa posebnim naglaskom na poziciju ove vrste priloga u rečenici: every day, often, once, twice, three times, sometimes, often, usually.

8. Brojevi

Prosti brojevi preko 1000, redni brojevi do 30 i godine.

9. Upitne rečenice (i receptivno i produktivno):

a) How + pridev; How much - how many

b) Građenje pitanja sa prepozicionim glagolima (Who is she looking at? Who are you waiting for?)

10. Veznici

a) because, so, too, for example, like

b) Veznici i veznički izrazi u prošlom narativu: one day, suddenly, in the end, then, after, before, during, later, when

Italijanski jezik

Učenici treba da razumeju i koriste:

1. Imenice - vlastite i zajedničke, odgovarajući rod, broj, sa determinativom: Signora/Signor Rossi, Maria, Anna, Federica, Giovanni, Riccardo, Belgrado, l'Italia, la Serbia, il Tirreno, l'Adriatico, le Alpi, gli Appennini; i miei genitori, mia madre, ll loro padre, il nostro paese, i vostri figli, questo studente, questa ragazza, quell'amico, quella casa.

2. Određeni član ispred datuma: Oggi èil 31 gennaio; ispred imena dana: La domenica non studio.

3. Partitivni član: Ho comprato un'etto di prosciutto. Voglio delle mele. Non mangio pane.

4. Zamenice za direktni i indirektni objekat: Marco e Ana sono tuoi amici? Non, non li conosco. Il libro? Scusi, lo porto domani. E tu Marco, hai scritto a tua sorella? No, non le ho scritto, non ho avuto tempo.

5. Prideve - odgovarajući rod, broj, mesto, poređenje: un ragazzo grande, una ragazza grande, le persone simpatiche, un piore rosso, Giovanna è più alta della sua sorella, noi siamo meno veloci di voi. Giorgio è il più grande chiacchierone di noi tutti.

6. Brojeve: osnovne preko 1000, redne do 20: E' un libro di cento pagine! Abito al settimo piano. Faccio la quinta.

7. Pitanja: Puoi venire a casa mia domani? Conosci la mia cugina? Che cosa aspettate? Dove andate? A che ora tornate a casa? E quando torni? Abiti qui? C'è qui il tuo indirizzo? Perché? Chi torna domani?

8. Negaciju: Io non mangio frutta. Tu non lo vedi domani.

9. Zapovedni način: Fa' presto! Non tornare tardi! Non andate via senza di me.

10. Kondicional glagola potere i volere: Vorrei un gelato alla frutta, per piacere. Potresti portarmi domani il tuo quaderno di matematica?

11. Glagolska vremena:

- Presente Indicativo frekventnih glagola, računajući i povratne (alzarsi, lavarsi) i bezličnih glagola (piovere, nevicare);

- Passato prossimo i Imperfetto - građenje i kontrastiranje upotrebe: Dormivo quando è tornato Marco. L'ho conosciuto al mare, tanti anni fa, quando avevo appena cinque anni!

- Futuro: Ragazzi, domani andremo tutti insieme a teatro. Giulia tornerà fra quattro mesi.

12. Predloge i sažete članove: Vivo a Kragujevac, in Serbia; in luglio andiamo in vacanza a Belgrado; ieri siamo andati allo Zoo; ritorni dalla scuola a quest'ora ? E' in macchina, ariva a casa fra poco. Non faremo tardi al cinema, lo spettacolo inizia alle otto, ci aspetteranno a casa di Marco, ci andiamo tutti a piedi.

13. Priloge za vreme, mesto, način, količinu: prima, dopo, oggi, domani, sempre, qui, li, là, davanti, dietro, bene, male, poco, molto, tanro, troppo, più, meno.

14. Veznike e, o, ma.

Nemački jezik

Učenici treba da razumeju i koriste:

1. Imenice - u nominativu, akuzativu, dativu i genitivu (za izražavanje posesivnih odnosa: das Haus meiner Eltern).

Množina često korišćenih imenica na -en, -e , -er, -s, -ø (sa preglasom - umlautom i bez njega): Freundinnen, Schuhe, Kinder, -Kinos, -Schüler.

Supletivnu množinu: die Schneefälle, die Sportarten.

a) vlastite imenice, posebno imena ljudi i geografski nazivi nemačkog govornog područja

Martin, Klaus, Jürgen, Maraike, Elke, Saskia etc.; Europa, Österreich, der Rhein, die Alpen.

b) zajedničke imenice muškog, ženskog i srednjeg roda: der Schüler, die Lehrerin, das Kind

v) brojive i nebrojive imenice: die Rose, der Kakao

2. Član: određeni, neodređeni i nulti

a) Određeni član:

- razlika između neodređenog i određenog člana u širem kontekstu (neodređeno i nepoznato: određeno i poznato): Klaus hat eine neue Jacke. Die Jacke ist gelb.

- kontrahovani (sažeti) član:

- uz glagole kretanja: ins Bett gehen, zur Schule gehen, ans Meer fahren, ins Gebirge fahren

- uz godišnja doba: im Sommer

- uz strane sveta: im Norden

- uz doba dana: am Vormittag

- uz datume: am 6. März

b) Neodređeni član u izrazima: einen Spaziergang machen, eine Frage stellen

g) Nulti član:

- uz nazive sportova: Fußball spielen, Gymnastik treiben

- uz nazive muzičkih instrumenata: Klavier spielen

- u izrazima: zu Fuß gehen, zu Hause sein, nach Hause gehen

3. Pokazne, prisvojne, upitne i najfrekventnije neodređene determinative: diese Stadt, mein Ball, welches Haus, einige Schüler, manche Lehrer.

4. Prideve u slaboj, jakoj i mešovitoj promeni (ein hübsches Kind, das hübsche Kind, hübsche Kinder)

Prideve u komparativu i superlativu:

- pravilne poredbene oblike: billig, billiger, der (die, das) billigste

- nepravilne poredbene oblike (gut/besser/der (die, das) beste; lang/länger/der (die, das) längste).

a) Izvedene prideve sa nastavcima -bar, -lich i -ig: lesbar; sommerlich, windig (receptivno).

b) Prideve koji izražavaju nacionalnu pripadnost i to najfrekventnije (Serbisch, Österreichisch)

v) Prideve izvedene od imena grada (Belgrader, Hamburger).

3. Lične zamenice u nominativu, akuzativu i dativu: ich, mir, mich.

4. Prisvojne zamenice: meiner, deiner

5. Frekventne predloge:

a) za označavanje položaja u prostoru: auf dem Tisch, unter dem Stuhl, zwischen den Bänken, hinter der Schule, vor dem Theater, dem Kino gegenüber.

b) za pravac kretanja: zum Arzt, nach Deutschland, in die Stadt

v) za vreme, za doba dana i godine: um 10.00 Uhr, am Abend, am 3. Oktober, im März, im Frühjahr.

g) za poreklo: aus der Schweiz

d) za sredstvo: mit dem Taxi

đ) za namenu: fur Kinder

6. Glagole (potvrdne, upitne i odrične oblike) u sledećim vremenima:

a) prezent slabih i jakih glagola; prezent najfrekventnijih glagola sa naglašenim i nenaglašenim prefiksima

b) preterit pomoćnih i modalnih glagola

v) perfekt slabih i najfrekventnijih jakih glagola; perfekt najfrekventnijih glagola sa naglašenim i nenaglašenim prefiksima

g) futur

d) konjunktiv preterita za postavljanje učtivih pitanja i izražavanje želje (bez gramatičkih objašnjenja):

Möchtest du einen Apfel? Möchtest du heute mit mir ins Kino gehen?

Ich würde nach Japan fahren.

- glagoli sa predložnom dopunom: warten auf, hoffen auf, sich freuen über/auf.

- povratni glagoli: sich waschen

7. Priloge i priloške odredbe (i receptivno i produktivno)

a) za vreme: gestern, vor einer Woche, letztes Jahr, morgen.

b) za mesto i pravac kretanja: da hinten, geradeaus, nach links.

v) za način: zufällig.

g) za učestalost: oft, einmal, jeden Tag, zweimal im Monat, üblich.

8. Brojeve

Proste brojeve preko 1000. Redne brojeve do 30. Godine.

9. Upitne rečenice:

a) koje zahtevaju odgovore Ja/Nein;

b) sa upitnim rečima na w-: wer, was, wann, wo, warum, womit, wie oft, wie viel.

10. Veznike za naporedne rečenice (receptivno i produktivno): und, aber, oder, denn.

Veznike za zavisno-složene rečenice (receptivno); relativne zamenice i priloge (receptivno): weil, ob, dass.

11. Redosled elemenata u potvrdnim, odričnim, upitnim i složenim rečenicama: Ich fahre morgen nach Berlin. Ich fahre nicht nach Berlin. Fährst du auch nach Berlin? Wer fährt nach Berlin? Ich weiß nicht, ob ich nach Berlin fahre.

Ruski jezik

Učenici treba da razumeju i koriste:

1. Obeležja suglasničkog i samoglasničkog sistema ruskog jezika: izgovor glasova koji se beleže slovima ж, ш, ч, щ, л; pisanje samoglasničkih slova posle suglasnika к, г, х, ж, ш, ч, щ; izgovor i beleženje parnih tvrdih i mekih, zvučnih i bezvučnih suglasnika; izgovor glasova u grupama чт, чн; сч, зч; сш, зш; тся, ться; стн, здн, вств. Načini beleženja glasa j.

Tipovi uzvičnih intonacionih konstrukcija. - (Sva navedena obeležja trebalo bi usvojiti receptivno i produktivno).

2. Slaganje subjekta (imenica, zamenica) i složenog glagolskog predikata: Олег начинает рисовать. Я умею играть на гитаре. Аня, иди спать! (receptivno i produktivno)

3. Slaganje subjekta i predikativa u adverbijalnoj rečenici: Сестре скучно. За окном светло. (receptivno)

4. Osnovni pojmovi o značenju i upotrebi glagolskog vida: Мальчик всю ночь читал книгу, и наконец ее прочитал. (receptivno)

Upotreba oblika prostog i složenog budućeg vremena i njihova povezanost sa glagolskim vidom: Я напишу тебе. Что ты сегодня будешь делать? (receptivno)

5. Upotreba sadašnjeg i prošlog vremena glagola жить, вставать, сидеть, петь, пить, класть, ставить u funkciji predikata: Я сижу за столом. Ты сидишь на скамейке. Он сидел дома ... (receptivno i produktivno)

6. Slaganje broja i imenice: один дом, два (три, четыре) дома, пять домов; одна парта, две (три, четыре) парты, пять парт; один год, два (три, четыре) года, пять лет (receptivno i produktivno).

7. Iskazivanje posesivnosti: мой (твой, наш, ваш) дом, моя (твоя, наша, ваша) мама (receptivno i produktivno); тетрадь Ани, мамина блузка (receptivno i produktivno); его (ее, их) дом (receptivno).

8. Iskazivanje vremenskih odnosa: Который час? Ровно час; пять минут второго; половина второго; без пяти два. (receptivno i produktivno)

Какое сегодня число? Первое февраля. (receptivno i produktivno)

9. Iskazivanje dopadanja i nedopadanja: я люблю... я не люблю...; мне нравится... мне не нравится... (receptivno i produktivno)

10. Iskazivanje prostornih odnosa: до стола, со стола, по столу, на стол, о стол, на столе; над столом, под столом, за столом; от дома, у дома, вокруг дома, за домом. (receptivno i produktivno).

11. Konstrukcije sa osnovnim glagolima kretanja: Я иду домой. Вова каждый день ходит в школу. Мы едем на машине за город. Мы часто ездим на море. (receptivno i produktivno)

Francuski jezik

Učenici treba da razumeju i koriste:

1. Prezentative c'est/ce sont/ce n'est pas/ce ne sont pas; voici/voilà ; il y a/il n'y a pas (de/d') : C'est ma soeur. Ce sont mes parents. C'est la ferme de mes grands-parents. Ce sont leurs poules. Ce ne sont pas leurs vaches. Voici Miki, notre chien. Voilà nos chats. Il y a cinq chats, mais il n'y a pas de souris !

2. Sredstva koja ukazuju na lice:

a) lične zamenice u funkciji subjekta (i ispred glagola koji počinju samoglasnikom): J'habite Novi Sad. Nous avons des amis en France. Ils ont des jeux de société. Le jeu qu'elles adorent, c'est ....

b) naglašene lične zamenice (usamljene): Qui veut effacer le tableau ? - Moi ! Qui a trouvé ce chaton ? - Elles ! Qui ira au supermarché ? Pas nous !

v) lične zamenice u funkciji direktnog i indirektnog objekta (nenaglašene lične zamenice za prvo i drugo lice): Tu m'écoutes ? Elles vous connaissent bien. Je te donnerai mon devoir.

(za treće lice): Tu l'aimes beaucoup ? Vous pouvez le dire à Marta ? Nous les voyons souvent. Il lui fait des misères, puis il lui donne des bonbons ! Je leur écris tous les jours.

3. Aktualizatorne imenice (član - određeni/neodređeni/nulti, demonstrative, posesive, kvantifikatore): Le pays où nous avons passé nos vacances, c'est la Suisse. C'est un très beau pays. Il y a des lacs et des montagnes. Sur cette photo, c'est mon copain Pierre: il est guide. Ces deux filles sont ses soeurs: Marie est infirmière, elle a 23 ans; Sophie est étudiante, elle a 20 ans.

4. Modalitete rečenice: afirmaciju, negaciju, interogaciju (koja sadrži afirmaciju i negaciju, kao i potvrdni odgovor si): ne/n'....pas/personne/jamais/rien, gubljenje ne/n' u familijarnom govoru): On va au cinéma ce soir. Je t'invite Je ne veux pas venir avec toi/Je veux pas.... Je n'aime pas tes amis/ J'aime pas... Je ne vois personne... Ils ne font jamais ce que je propose .... Tu ne veux rien me dire ? Vous êtes toujours à ... ? Vous ne devez pas prendre le train de midi ? Si ! Est-ce que vous connaissez X ? Savez-vous où je peux trouver X, s'il vous plaît ? Quand est-ce qu'il revient ? Pourquoi partez-vous si tôt ?

- Totalno indirektno pitanje i indirektni govor (izjavne rečenice), sa glagolom glavne rečenice u prezentu indikativa (demander si, dire que, ajouter que, écrire que): Elle demande si on peut fermer la fenêtre. Elle dit qu'il fait froid.

5. Sredstva za iskazivanje prostornih odnosa: ici/là/là-bas; en haut/en bas; à gauche/à droite/en face/tout droit.

6. Kvalifikaciju

- pomoću komparativa superiornosti/inferiornosti/jednakosti i superlativa: Je suis plus fort que toi! Il est moins rapide que sa soeur. Ils sont aussi intelligents que leurs parents. C'est ma meilleure ami. C'est le plus grand musée du monde.

- pomoću komparativnog comme: Je suis comme toi !

Determinaciju pomoću relativnih rečenica (relativne zamenice qui, que, où): Le village que nous avons visité s'appelle ... ; le village qui se trouve au bord du Danube s'appelle... ; le village où est né mon père s'appelle....

7. Sredstva za iskazivanje vremenskih odnosa:

- vremenske indikatore hier, demain, en ce moment/à ce moment-là ; aujourd'hui/ce jour-là,

- veznike quand, lorsque i veznički izraz pendant que.

8. Glagolske načine i vremena:

- prezent, složeni perfekt, imperfekt, futur prvi indikativa, kao i perifrastične konstrukcije: bliski futur, progresivni prezent, bliska prošlost: Je lis beaucoup: ce livre, je suis en train de le lire maintenant; ce roman, je viens de le finir; cette BD, je vais la lire pendant les vacances;

- prezent subjunktiva glagola prve grupe (posle il faut que): Il faut que tu racontes ça à ton frère, kao i receptivno: Il faut que tu fasses/ que tu ailles/ que tu sois/ que tu lises/ que tu saches/ que tu écrives;

- prezent kondicionala (u izražavanju sugestije/saveta): On pourrait lui montrer ma bibliothèque !

- imperativ sois, soyez.

9. Lične glagolske oblike i bezlične glagolske oblike sa infinitivnom dopunom, direktnom i prepozicionalnom: Ils veulent aller au cinéma. Il faut travailler plus. Je dois travailler. Je peux travailler. Il apprend à parler français.

- Upotrebu glagolskih izraza avoir la permission de, avoir le temps de: Nous avons la permission de rester jusqu'à minuit ! Je n'ai pas le temps de ranger ma chambre, je suis en retard.

10. Sredstva za iskazivanje logičkih odnosa:

- uzrok: Pourquoi tu ne viens pas avec nous? Parce que je n'ai pas fini mon travail. Il part car il est fatigué. J'ai compris cette phrase grâce à ta mère !

- posledica: Il ne fera pas beau, il faut donc organiser la fête dans un restaurant.

- opozicija: Je sais chanter, mais pas danser. Ma soeur, au contraire, adore la danse.

Španski jezik

1. Imenice - receptivno i produktivno

a. Vlastite imenice, posebno imena ljudi i geografski nazivi hispanskog govornog područja

Miguel, María, Pedro, Elena, Juan, etc.; España, América Hispánica/Latina, etc.

b. Zajedničke imenice s promenom u članu i drugim determinativima - (el libro, este libro, mi libro, los libros, estos libros, mis libros)

2. Pridevi - receptivno i produktivno

a. Poređenje prideva: comparativo y superlativo relativo: más bonito que, el más bonito

b. Pridevi sa apokopom: un gran actor, un buen amigo

3. Lične zamenice - receptivno i produktivno

a. u funkciji subjekta: yo, tú, él, ella, nosotros, vosotros, ellos, ellas, Usted, Ustedes

b. u funkciji objekta, nenaglašene: me, te, le, la, lo, nos, os, les, las, los

v. u funkciji objekta, naglašene: a mí, a ti, a él, a ella, a nosotros, a vosotros, a Usted, a Ustedes

g. zamenice: se (povratni glagoli i glagoli sa "leksičkim se"): lavarse; tratarse de...

4. Predlozi (i receptivno i produktivno)

de, a, sin, con, conmigo, contigo, sobre/encima de, bajo/debajo de, cerca de, lejos de, etc.

5. Glagoli:

a. Sadašnje vreme pravilnih glagola -ar, -er, -ir i najfrekventnijih glagola sa promenom u osnovi: decir, traer, poner, etc. Presente del indicativo - i receptivno i produktivno u svim glagolskim licima

b. Estar + gerundio - i receptivno i produktivno u svim glagolskim licima (- ¿Qué estás haciendo? - Estoy leyendo el periódico.)

v. Imperativo i presente del subjuntivo gore navedenih glagola (u negiranim imperativnim konstrukcijama i u formalnom stilu obraćanja: habla/hable/hablad/hablen/no hables/no hablen/no habléis) - i receptivno i produktivno

g. Prošla vremena (samo u indikativu): Pretérito perfecto simple (pretérito indefìnido); Pretérito imperfecto; Pretérito perfecto compuesto: - frekventni pravilni glagoli i određeni broj najfrekventnijih nepravilnih glagola u svim glagolskim licima (hablar, comer, beber, pensar, trabajar, escribir, leer, vivir, jugar, viajar, estudiar// ser, estar, tener, ir, traer, decir, venir, etc...) - i receptivno i produktivno kao kompletne fraze

El fin de semana pasado visité a mis abuelos.

Lo siento, se me olvidó la tarea en casa.

Cuando era pequeña, me gustaba jugar con las muñecas.

¿Has terminado la tarea?

d. Modalni glagoli (u gore navedenim glagolskim vremenima) - i receptivno i produktivno kao kompletne fraze, u konstrukcijama sa infinitivom i sa imenskim dodacima: poder, querer, saber, tener que, gustar

Me gusta este libro.

¿Puedo salir?

Quiero viajar a México.

Tengo que estudiar mucho.

đ. Bezlične konstrukcije sa subjunktivom (samo receptivno)

Es importante que estudies lenguas extranjeras.

Es necesario que duermas bien.

e. Lične konstrukcije sa prezentom subjunktiva (samo receptivno)

Te recomiendo que viajes a España.

ž. Futur (i receptivno i produktivno) samo pravilnih glagola

Este verano viajaré a España.

z. Osnovni glagolski izrazi (i receptivno i produktivno)

tener que + infinitivo/, deber + infinitivo, hay que + infinitivo, hay + imenica (hay mucha gente aquí)

i. Osnovni glagolski izrazi za uvođenje zavisnih rečenica u procesu medijacije: Pienso que, Dice que, ...

Pienso que le gusta esta película.

Dice que te va a prestar el libro.

6. Prilozi (i receptivno i produktivno)

a. Formiranje priloga pomoću sufiksa - mente (iz osnovnog rečnika).

b. Prilozi za vreme: ahora, siempre, a menudo, con frecuencia, nunca, a veces, de vez en cuando, etc...

v. Prilozi za količinu: mucho, poco, bastante, suficiente(mente).

g. Prilozi za način: bien, mal, así, de tal manera, rápido, despacio, voluntariamente.

d. Prilozi i predloški izrazi za mesto i pravac kretanja: aquí, allí, en la calle, en casa, a casa, a clase, etc.

7. Brojevi: osnovne preko 1000, redne do 5 (primer(o(s))/primera(s), etc.)

8. Upitne rečenice (i receptivno i produktivno):

a. sa upitnom reči (¿Quién?, ¿Cuándo?, ¿Cómo?, ¿Dónde?, etc.),

b. koje zahtevaju odgovora da/ne (sí/no)

9. Negacija (i receptivno i produktivno)

No trabaja hoy.

No quiero ir al cine esta tarde.

NAČIN OSTVARIVANJA PROGRAMA

Komunikativna nastava jezik smatra sredstvom komunikacije. Primena ovog pristupa u nastavi stranih jezika zasniva se na nastojanjima da se dosledno sprovode i primenjuju sledeći stavovi:

- ciljni jezik upotrebljava se u učionici u dobro osmišljenim kontekstima od interesa za učenike, u prijatnoj i opuštenoj atmosferi;

- govor nastavnika prilagođenje uzrastu i znanjima učenika;

- nastavnik mora biti siguran da je shvaćeno značenje poruke uključujući njene kulturološke, vaspitne i socijalizirajuće elemente;

- bitno je značenje jezičke poruke;

- i u šestom razredu očekuje se da nastavnik učenicima skreće pažnju i upućuje ih na značaj gramatičke preciznosti iskaza;

- znanja učenika mere se jasno određenim relativnim kriterijumima tačnosti i zato uzor nije izvorni govornik;

- sa ciljem da unapredi kvalitet i obim jezičkog materijala, nastava se zasniva i na socijalnoj interakciji; rad u učionici i van nje sprovodi se putem grupnog ili individualnog rešavanja problema, potragom za informacijama iz različitih izvora (internet, odgovarajući časopisi, prospekti i audio materijal) kao i rešavanjem manje ili više složenih zadataka u realnim i virtuelnim uslovima sa jasno određenim kontekstom, postupkom i ciljem;

- i u šestom razredu nastavnik upućuje učenike u zakonitosti usmenog i pisanog koda i njihovog međusobnog odnosa;

- svi gramatički sadržaji uvode se bez detaljnih gramatičkih objašnjenja, osim, ukoliko učenici na njima ne insistiraju, a njihovo poznavanje se evaluira i ocenjuje na osnovu upotrebe u odgovarajućem komunikativnom kontekstu.

Komunikativno-interaktivni pristup u nastavi stranih jezika uključuje i sledeće:

- usvajanje jezičkog sadržaja kroz ciljano i osmišljeno učestvovanje u društvenom činu;

- poimanje nastavnog programa kao dinamične, zajednički pripremljene i prilagođene liste zadataka i aktivnosti;

- nastavnik je tu da omogući pristup i prihvatanje novih ideja;

- učenici se tretiraju kao odgovorni, kreativni, aktivni učesnici u društvenom činu;

- udžbenici postaju izvori aktivnosti i moraju biti praćeni upotrebom autentičnih materijala;

- učionica postaje prostor koji je moguće prilagođavati potrebama nastave iz dana u dan;

- rad na projektu kao zadatku koji ostvaruje korelaciju sa drugim predmetima i podstiče učenike na studiozni i istraživački rad;

- za uvođenje novog leksičkog materijala koriste se poznate gramatičke strukture i obrnuto.

Tehnike (aktivnosti)

Tokom časa se preporučuje dinamično smenjivanje tehnika / aktivnosti.

1. Slušanje i reagovanje na komande nastavnika ili sa trake

2. Rad u parovima, malim i velikim grupama (mini-dijalozi, igra po ulogama, simulacije itd.)

3. Manualne aktivnosti (izrada panoa, prezentacija, zidnih novina, postera za učionicu ili roditelje i sl.)

4. Vežbe slušanja i povezivanje zvučnog materijala sa ilustracijom i tekstom, povezivanje naslova sa tekstom ili imenovanje naslova (prema uputstvima nastavnika ili sa trake povezati pojmove u vežbanki, dodati delove slike, dopuniti informacije, selektovati tačne i netačne iskaze, utvrditi hronologiju i sl.)

5. Igre primerene uzrastu

6. Pevanje u grupi

7. Klasiranje i upoređivanje

8. Rešavanje "tekućih problema" u razredu, dogovori i mini-projekti

9. Zajedničko pravljenje ilustrovanih i pisanih materijala (izveštaj / dnevnik sa putovanja, reklamni plakat, program priredbe ili neke druge manifestacije)

10. Razumevanje pisanog jezika:

- uočavanje distinktivnih obeležja koja ukazuju na gramatičke specifičnosti (rod, broj, glagolsko vreme, lice...)

- uočavanje ključnih reči i informacija u tekstu

- odgovaranje na pitanja u vezi sa tekstom, tačno / netačno, višestruki izbor

- povezivanje iskaza sličnih značenja

- davanje i odabir naslova kraćim tekstovima

11. Pismeno izražavanje:

- pronalaženje nedostajuće reči (upotpunjavanje niza, pronalaženje "uljeza", osmosmerke, ukrštene reči, i slično) povezivanje teksta sa slikama/ilustracijama

- popunjavanje formulara

- pisanje čestitki, razglednica i kratkih poruka (SMS)

- pisanje kraćih tekstova

12. Uvođenje književnosti za mlade i transponovanje u druge medije: igru, pesmu, dramski izraz, likovni izraz.

Medijacija

Jezička medijacija podrazumeva objektivno preoblikovanje usmenog ili pisanog teksta za potrebe trećeg lica kojem taj tekst nije dostupan ili koje ga ne može razumeti. Jezička medijacija - usmena i pismena - podrazumeva (spontano) prenošenje jednostavnih poruka i informacija, sažimanje i parafraziranje tekstova i njihovo prevođenje i tumačenje (uključujući i profesionalno).

U šestom razredu učenici se veoma postupno uvode u aktivnosti jezičke medijacije. Te aktivnosti moraju se odvijati u okviru jasno definisanih komunikativnih situacija (što isključuje, na primer, prevođenje lekcije iz udžbenika).

Tehnike (aktivnosti)

- Sažimanje teksta radi usmenog prenošenja najvažnijih delova poruke / dogovora na maternji ili na ciljni jezik.

Primer prenošenja poruke sa maternjeg na ciljni jezik:

Integralna poruka na maternjem jeziku	Osnovni elementi poruke na ciljnom jeziku
Profesorka: Reci svojoj drugarici da će proslava biti danas posle podne u šest. Ako želi, neka ponese svoje diskove, pa da slušamo muziku koju vole mladi i ....	Učenik/ca: Profesorka je rekla u šest. Danas. Ponesi diskove.

Primer prenošenja poruke sa ciljnog na maternji jezik:

Integralna poruka na ciljnom jeziku	Osnovni elementi poruke na maternjem jeziku
Gost/gošća iz inostranstva: O, hvala na pozivu. Doći ću, ali možda malo kasnije. Poneću diskove.	Učenik/ca: Doći će. Mislim da ne može baš u šest. Poneće diskove.

- Sažimanje teksta radi pismenog prenošenja najvažnijih delova poruke/dogovora na maternji ili na ciljni jezik.

Primer prenošenja poruke sa maternjeg na ciljni jezik:

Integralna poruka na maternjem jeziku	Osnovni elementi poruke na ciljnom jeziku
Roditelj: Napiši poruku gostu/gošći da putuje sutra. Na aerodrom krećemo u 13,00 časova. Neka dođe na vreme.	Zapis učenika/ce: Aerodrom: sutra, 13,00 časova. Dođi kod nas.

Primer prenošenja poruke sa ciljnog na maternji jezik:

Integralna poruka na ciljnom jeziku	Osnovni elementi poruke na maternjem jeziku
Gost/gošća iz inostranstva: Imam problem za sutra, H me vodi u ... . Ne mogu da stignem kod vas do 13,00!	Učenik/ca: Moraćemo drugačije da se dogovorimo. Ne može da stigne kod nas do 13,00.

- Usmeno proširivanje poruke/objašnjavanje u različitim situacijama.

Primer prenošenja poruke sa maternjeg na ciljni jezik:

Integralna poruka na maternjem jeziku	Osnovni elementi poruke na ciljnom jeziku
Konobar/ica: Od domaćih specijaliteta imamo roštilj, pite, proju, prebranac, kiseli kupus... Mogu da vam preporučim ćevapčiće...	Učenik/ca: Ima mnogo toga. Hoćeš da probaš ćevapčiće?

Primer prenošenja poruke sa ciljnog na maternji jezik:

Integralna poruka na ciljnom jeziku	Osnovni elementi poruke na maternjem jeziku
Gost/gošća iz inostranstva: Šta je to "ćevapčići"? Je li to ima kod nas?	Učenik/ca: Ćevapčići su naš specijalitet. To je meso. Ukusno je.

STRATEGIJE ZA UNAPREĐIVANJE I UVEŽBAVANJE JEZIČKIH VEŠTINA

S obzirom na to da su operativni zadaci nastave stranih jezika koncipirani prema zadacima po jezičkim veštinama, važno je i da se u nastavi stranih jezika permanentno i istovremeno uvežbavaju sve jezičke veštine. Samo tako učenici mogu da steknu jezičke kompetencije koje su u skladu sa zadatim ciljem.

Stoga je važno razvijati strategije za unapređivanje i uvežbavanje jezičkih veština.

VRSTE ČITANJA

1. Orijentaciono čitanje. Uočiti glavni tok teksta da bi se dobio opšti utisak, da bi se odlučilo za šta i kako upotrebiti tekst. Postupci:

- Brzo čitanje po poglavljima.

- Pratiti raspodelu delova teksta, pre nego njegov linearni tok.

- Ciljati na prepoznavanje suštine: ključnih reči, sadržaja, početaka paragrafa, konektora, elemenata tekstualne kohezije.

2. Intenzivno, odnosno fokusirano čitanje. Razumeti temu i sadržaj teksta. Otkriti šta autor ima nameru da saopšti. Postupci:

- Načiniti smisaonu analizu teksta.

- Postupati po uputstvima (ako ih tekst sadrži)

- Čitati pažljivo i promišljeno sledeći linearni tok teksta, čitati i po sekvencama.

- Uočiti različite elemente teksta (uključujući: jezičke; grafičke; kulturološke; itd.).

3. Pretraživanje teksta. Pronaći specifičnu informaciju u tekstu. Postupci:

- Brzo pretraživanje teksta se smenjuje sa pažljivijim ispitivanjem delova teksta.

- Nije neophodno pratiti linearni tok teksta.

- Tražiti: specifičnu reč, rečenicu, datum, formulu, broj.

4. Čitanje da bi se naučilo pročitano. Usvojiti sadržaj teksta, odnosno shvatiti odnose između ideja; zapamtiti informaciju i biti u stanju da je reprodukuješ. Postupci:

- Čitati polako, analitički, na produbljen način, sa čestim vraćanjem na prethodne sadržaje.

- Korisni su postupci raznovrsnog obeležavanja/ekstrahovanja teksta (podvlačenje, vođenje beleški i sl.).

5. Sažimajuće čitanje, odnosno čitanje sa sintezom. Utvrditi sadržaje i pojmove da bi se informacija razjasnila i zapamtila. Postupci:

- Ponovljeno brzo čitanje po pasusima, s pažnjom usmerenom više na pojedine delove teksta nego na čitav tekst.

- Korisno je ispisivanje osnovnog koncepta, glavnih teza i sl.

- Posebnu pažnju obratiti na: bitne informacije, ključne reči, elemente koji podvlače koherentnost teksta.

6. Čitanje iz zadovoljstva. Tekst je podsticaj za refleksivno, relaciono i kreativno razmišljanje. Postupci:

- Tekst se čita u celosti, pažljivo i usredsređeno. Moguće je vraćati se na pročitano.

Jezička produkcija

A. OPŠTA STRATEGIJA PRIPREME ZA JEZIČKU PRODUKCIJU GOVOR I PISANJE4

1. Osmišljavanje teme. - O čemu bih govorio / pisao? Šta biram za predmet svog govora / teksta? O čemu je reč?

- izbor teme, predmet govora / teksta (u okolnostima kada tema nije zadata, a poznat je povod, cilj, auditorijum)

- upoznavanje sa temom govora (u okolnostima kada je tema konkretizovana, zadata).

2. Uočavanje već poznatog. - Šta o tome već znam (ja i/ili auditorijum)?

3. Traganje za građom. - Kako da saznam više o temi kojom se bavim?

- sticanje novih saznanja o predmetu - strategije pretraživanja različitih izvora informacija

- beleženje prikupljenih informacija

- analiza prikupljene građe.

4. Zauzimanje stava. - Šta ja o tome mislim?

- aktivno razmišljanje o temi, opredeljenje za pristup temi.

5. Postavljanje rezolucije iskaza. - Čemu težim? Šta mi je najbitnije?

- određenje cilja govora/teksta

- selekcija i strukturiranje prikupljene građe u skladu sa ciljem.

6. Izrada skice (plana). - Kako da iskažem ono što želim? Kako da to argumentujem?

- formulisanje glavne teze - poente govora/teksta

- selekcija i strukturiranje podteza

- formulisanje argumentacije koja potkrepljuje izneto mišljenje/stav (argumenti za i protiv).

7. Strukturiranje govora/teksta (u skladu sa temom, koncepcijom i ciljem). - Kojim redosledom da izložim svoje iskaze kako bi moj govor/tekst bio jasan, razložan i efektan?

- uvodni deo govora/teksta

- izlaganje teme; izlaganje činjeničnog stanja

- iskazivanje poente govora/teksta

- iskazivanje sopstvenog stava i iznošenje argumentacije za njega

- zaključak.

____________
4

B. STRATEGIJE SPECIFIČNE ZA GOVORNU PRODUKCIJU5

1. Jezičko uobličavanje govora; stil govora. - Kako da što bolje iskažem ono što sam zamislio?

- adekvatan izbor reči

- jasno, izražajno, skladno, primereno izražavanje

- dobro strukturiranje rečenice

- sugestivnost govora

- ritmičnost govora

- sažetost izlaganja

- duhovitost

- adekvatne stilske intervencije (korišćenje stilskih figura), i sl.

2. Memorisanje govora. - Kako to da zapamtim?

- pamćenje skice govora

- memorisanje uporišnih tačaka besede (formulacija poente) i najlepše osmišljenih iskaza.

3. Priprema za čin izlaganja. - Kako da moje izlaganje bude tečno i efektno?

- tehnika i ritam disanja pri govoru

- modulacija glasa (obim, boja, jačina)

- pravilna artikulacija

- dikcija (pravilno akcentovanje, logički akcenat, melodija i ritam govora).

4. Izraz lica, gestikulacija, držanje i stav tela - Gde da gledam? Šta ću sa rukama?

- usmerenost pogleda

- prikladni prateći gestovi

- odgovarajuće držanje.

_______________
5

C. JEZIČKO UOBLIČAVANJE TEKSTA

Jezičko uobličavanje teksta obuhvata: poštovanje pravopisnih konvencija, ispravnu upotrebu morfoloških oblika reči, poštovanje sintaksičkih pravila, uspostavljanje koherentnosti i kohezije u tekstu, kao i upotrebu odgovarajućih leksičkih i stilskih sredstava.

1. Pravopis. Obratiti pažnju na dosledno poštovanje pravopisnih konvencija.

2. Morfologija. Obratiti pažnju na ispravnu upotrebu različitih morfoloških oblika

3. Sintaksa. Obratiti pažnju na:

- slaganje reči (kongruenciju)

- pravilnu upotrebu glagolskih vremena

- pravilno strukturiranje rečenice

- jasnost, nedvosmislenost rečenice

- adekvatnu upotrebu zavisnih rečenica

- adekvatan red reči u rečenici

- ispravnu upotrebu korelativa i veznika unutar jedne rečenice, kao i između rečenica.

4. Koherentnost. Obratiti pažnju da se različiti delovi teksta dobro "uklope” jedni sa drugima i da ne stvaraju probleme u razumevanju:

- informacije i argumente iznositi postepeno i u logičnom sledu

- tekst oblikovati tako da predstavlja semantičku celinu i da svi njegovi delovi doprinesu uspostavljanju te celine.

5. Kohezija. Poštovati logičko-semantičke veze između različitih delova teksta. Obratiti pažnju na:

- adekvatnu upotrebu zamenica i zameničkih reči

- adekvatnu upotrebu veznika i konektora

- ispravnu upotrebu reči i izraza kojima se upućuje na neki drugi deo teksta.

6. Leksička prikladnost. Obratiti pažnju na:

- odabir leksike koja treba da bude u saglasnosti sa registrom (formalnim, neformalnim, itd.)

- primernu upotrebu ustaljenih metafora

- odgovarajuću upotrebu kolokacija i frazeologizama

- semantičko-leksičko nijansiranje

- sigurnu i pravilnu upotrebu terminologije.

7. Stilska prikladnost. Obratiti pažnju na:

- izbor registra (treba da odgovara nameni teksta)

- skladno korišćenje različitih jezičkih sredstava, kako pri oblikovanju neutralnih iskaza, tako i pri oblikovanju iskaza različitog stepena ekspresivnost.

Tipovi i vrste tekstova (govornih i pisanih)

TIP TEKSTA:	VRSTA TEKSTA:
- Deskriptivni tekst (opis viđenog, doživljenog, zamišljenog, sanjanog). Predstavlja detalje u vezi sa jednim središnim subjektom. Preovlađuje prostorna nad vremenskom percepcijom.	kratka priča, pripovetka; novinski članak, esej; stručni/naučni članak; reklamni tekst, letak; katalog; itd.
- Narativni tekst (o stvarnom, istorijskom, imaginarnom). Prati sled činjenica, preovlađuje vremenska percepcija.	bajka, basna, pripovetka, novela, roman; novinski članak; izveštaj; dnevnik; hronika; privatno pismo; itd.
- Informativni tekst Osnovna svrha mu je pružanje informacija.	telegram, vest, izjava, komentar; obaveštenje, poruka; pozivnica; zapisnik; poslovno pismo; oglas tipa "traži se”; reklamni tekst, letak; karta (vozna, bioskopska, …); red vožnje, letenja; recept (lekarski, kulinarski); biografija (CV); bibliografija; itd.
- Argumentativni tekst Pruža argumente, sa ciljem da dokaže ili opovrgne neku ideju/hipotezu/stav.	diskusija, debata; referat, seminarski, maturski, diplomski rad; stručni/naučni članak; naučna rasprava; novinski članak; reklama; propoved; itd.
- Regulativni tekst Planira i/ili uređuje aktivnost ili ponašanje; propisuje redosled procesa	uputstva i pravila (za upotrebu aparata, igranje igara, popunjavanje obrazaca, i sl.); ugovor; zakoni i propisi; upozorenja, zabrane; zdravica, pohvala, pokuda, zahvalnica; itd.

Medijacija

Medijacija je istovremeno i receptivna i produktivna jezička aktivnost. U okviru medijacije primenjuju se strategije za unapređenje i uvežbavanje razumevanja govora, razumevanja pisanog teksta, usmenog izražavanja i pismenog izražavanja - u skladu sa vrstom zadatka.

U šestom razredu učeniku treba ukazati na specifičnosti ove jezičke aktivnosti, to jest na potrebu da uoči/izdvoji:

- najbitnije odlike situacije u kojoj se medijacija ostvaruje;

- osnovne karakteristike teksta i njegove najbitnije elemente;

- osnovne karakteristike primaoca poruke.

Kada je ciljni jezik u pitanju, učenik može na objektivan način da prenese najbitnije elemente poruke ukoliko se osloni na:

- prethodno stečena jezička znanja;

- znanja iz oblasti maternje i ciljne kulture;

- znanja iz drugih jezika i kultura;

- iskustvo stečeno u sličnim situacijama;

- značenje neverbalnih elemenata komunikacije, i slično.

Korisno je, takođe, uputiti ga da proveri:

- da li je on sam dobro razumeo poruku;

- da li je njegov sagovornik/treće lice dobro razumelo njega.

U slučaju nesigurnosti, učenik treba da na to skrene pažnju (Nisam siguran/sigurna, ali mislim da je rekao/rekla ...; Mislim da me nisi dobro razumeo/razumela; pokušaću da objasnim drugačije: ....). Može, takođe, da zamoli sagovornika da ponovi, ukoliko je prisutan (Nisam razumeo/razumela, možeš li da ponoviš?).

U slučaju zastoja u komunikaciji, učenik treba da potraži pomoć ili da konsultuje rečnike i druge izvore znanja. Preporučuje se da nastavnik uputi učenike u način korišćenja rečnika i druge priručne literature.

Gramatički sadržaji u šestom razredu

U prvom i drugom razredu osnovne škole učenici su usvajali strani jezik. Učenje je na tom uzrastu bilo pretežno intuitivno: odgovarajućim nastavnim aktivnostima učenici su dovođeni u situaciju da slušaju strani jezik u okviru određenih, njima bliskih i razumljivih situacija, a zatim da naučene iskaze kombinuju da bi se usmeno izrazili u sličnim kontekstima.

U trećem i četvrtom razredu učenici su počeli da uočavaju prva jezička pravila koja su im olakšavala početno opismenjavanje.

Počev od petog razreda, paralelno sa usvajanjem, počinje i učenje stranog jezika; reč je o svesnom procesu koji posmatranjem relevantnih jezičkih (i nejezičkih) fenomena i razmišljanjem o njima omogućuje uočavanje određenih zakonitosti i njihovu konceptualizaciju.

Gramatički sadržaji predviđeni u petom i šestom razredu dati su, dakle, sa dvostrukim ciljem: da bi učenici mogli da unaprede svoju komunikativnu kompetenciju, ali i da bi stekli osnovna znanja o jeziku kao složenom sistemu. Savladavanje gramatičkih sadržaja, stoga, nije samo sebi cilj, te se autorima udžbenika i nastavnicima predlaže da:

- ohrabruju učenike da posmatranjem sami pokušavaju da otkriju jezičke zakonitosti i pravila;

- otkrivene jezičke zakonitosti i pravila prikažu na shematizovan način;

- u primerima i vežbanjima koriste što je moguće više poznatu leksiku;

- primere i vežbanja kontekstualizuju;

- dodatna objašnjenja - samo najneophodnija - zasnuju na analizi najčešćih gramatičkih grešaka svojih učenika;

- ukazuju učenicima na nerazumevanje ili nesporazum kao moguće posledice gramatičke nepreciznosti / netačnosti.

Budući da se na tom uzrastu stiču tek početna gramatička znanja koja će se dalje utvrđivati i proširivati (sposobnost učenika da razumeju strani jezik i da se izraze njime umnogome prevazilazi njihova eksplicitna gramatička znanja), njihovo vrednovanje trebalo bi predvideti pre svega u okviru formativne evaluacije, to jest kroz kratke usmene/pismene vežbe kojima se proverava sposobnost učenika da primene određeno otkriveno gramatičko pravilo; ispravak je za učenike prilika da ga bolje razumeju i zapamte. U sumativnoj evaluaciji (na kraju polugođa i školske godine), to jest u pismenim zadacima i prilikom provere sposobnosti usmenog izražavanja, ne bi trebalo davati gramatička vežbanja, već bi gramatičku tačnost nastavnik trebalo da vrednuje kao jedan od više elemenata kojim se ocenjuju različite receptivne i produktivne jezičke veštine. Elementi i skala vrednovanja, usaglašeni na nivou škole, trebalo bi da budu poznati i jasni učenicima.

Elementi koji se ocenjuju ne treba da se razlikuju od uobičajenih aktivnosti na času. Isto tako ocenjivanje treba shvatiti kao sastavni deo procesa nastave i učenja, a ne kao izolovanu aktivnost koja podiže nivo stresa kod učenika. Ocenjivanjem i evaluacijom treba da se obezbedi napredovanje učenika u skladu sa operativnim zadacima i kvalitet i efikasnost nastave. Ocenjivanje se sprovodi sa akcentom na proveri postignuća i savladanosti radi jačanja motivacije, a ne na učinjenim greškama.

Načini provere moraju biti poznati učenicima, odnosno u skladu sa tehnikama, tipologijom vežbi i vrstama aktivnosti koje se primenjuju na redovnim časovima.

Elementi za proveru i ocenjivanje:

- razumevanje govora

- razumevanje kraćeg pisanog teksta

- usmeno izražavanje

- pismeno izražavanje

- usvojenost leksičkih sadržaja

- usvojenost gramatičkih struktura

- pravopis

- zalaganje na času

- izrada domaćih zadataka i projekata (pojedinačnih, u paru i grupi)

- u šestom razredu nije predviđeno ocenjivanje sposobnosti medijacije.

Predviđena su dva pismena zadatka, po jedan u svakom polugodištu.

Sledeći